Na ušću Ćehotine u Drinu, okružena Ćelovinom, Kmurom, Gradačkom Stijenom, te Malim i Velikim Brdima, ugnijezdila se Foča. Grad ovjenčan ljepotom prirode, raznovrsnošću života ljudi te zlom koje u ljude ne bi mogli ni ubrajati. Ko još nije čuo za kanjon plahovite Tare i čudesnu boju rijeke Pive, ko nije čuo za Šćepan polje, mjesto odakle njih dvije ine Drinu? Ko nije čuo za Drinu, koja simbolizuje čistotu, granicu, ljubav i grobnicu? Ko ne ču za fočanske sablje i noževe fočansku Aladžu džamiju, sahat kulu i han, kule Čengića na Odžaku i Ratajima, begovu kuću fočanske Brione, splavarenje Tarom i Drinom?Ko ne u za Perućicu, jedinu prašumu u Evropi, za Maglić najviši vrh u Bosni, za prekrasne planinske oči na Zelengori, za stećke na Lučkim kolibama, Videž glavi, pješčane piramide kod Miljevine ? Ima li neko da ne zna kako su Fočanci vagali jaja, kako su isjerali jevrejske trgovce, kako su natezali da bi legla izmedju dva direka. I sve to stane samo u jednu riječ Foča! Oni koji je pošto poto hoće vezati uz Tursko carstvo, naglašavaju kako je bila kasaba na karavanskom putu od Dubrovnika do Carigrada. A ona je, zapravo, grad koji je morao nastati onda kad su ljudi napuštali surove planine i stočarstvo, a počeli se baviti poljoprivredom, zanatstvom i trgovinom. Putopisac Evlija Čelebija zapisa da je ovo grad vinove loze, vinograda i dobra vina, što se i pravom Fočaku čini nekom greškom, jer u zadnjem vijeku vinova loza se samo mogla naći u baš tama. Grano va, Pilava, Sunarića, Šimovića, Hadživukovića, Čengića i drugih fočanskih porodica a pod lozom znalo akšamlučiti, kahvelenisati i ašikovati. Bogumili su ostavili trag svog paganskog života na svim planinskim pašnjacima Zelengore, Maluše, Videža. Nekropole sa stećcima su posijane svugdje tamo gdje i danas ljudi ljeti izgone stoku, kupe mrs, kose, borave planini. Iza Turaka su ostale džamije, sahat kule, mezarje i još-šta. Iza Austrougara šumske pruge i splavarenje kao najjeftiniji način transporta drveta a kasnije kao turistička atrakcija, stavili mnogo zgrada u samom gradu i siježanje na kulturna i gospodarska vremena. Tito sa svojim vrhovnim štabom i partizanima udario temelje svoje države u februaru i martu 1942 godine. Četničke horde u Prvom ratu a posebno u prošlom, opljačkale grad, srušile spomenike i pobile ljude, Bošnjake. Drinaki most je bio prećutan simbol zločina, ničim ne obilježen, li poslije svih tih putnika, namjernika ili osvajača i tudjina u Foči je ostajao specifičan i po mnogo čemu prepoznatljiv fočanski duh. Pjesnici opjevaše i otpjevaše Drinu. Hej došla Drina od brijega do brijega. Dvije su se vode zavadile Ćehotina i studena Drina Ćehotina Drini govorila Pričekaj me još sutra do podne Dok ja dođem mutna i krvava, Odnijeću aladžanske dvore I u njima prelijepu djevojku .. Aladža džamija je bila simbol i zaštitni znak Foče. Njena ljepota tajnovitost i legende za nju vezane, odražavaju sve ono što Foča u suštini jeste; tragedija i nevjerovatna ljepota. Jedan od beogradskih arhitekata što na njoj doktorira, zapisa i ovo. Mi nismo svjesni koje i koliko umjetničko i istorijsko blago leži u ovom zdanju. Legenda kaže da je jedan od sultana porijeklom iz Foče baš tu sreo svoju majku poslije desetine godina provedenih u turskoj vojsci. Pitao je za sina i rekla mu da je u janjičarima, turskoj vojsci. Kad je upitao da Ii bi ga mogla prepoznati ona rekla . Bi Sultan podigao na tom mjestu džamiju. Aladžu džamiju. Ali legenda kaže da je neimar što je gradio poslije sazidanih zidova jednostavno nestao..Vratio se tek nakon goinu dana. Kad je trebalo da ga kazne po zasluzi on rekao da prvo izmjere visinu zida, pa kad se ispostavilo da je jedan metar manja u odnosu na prošlu godinu on rekao. E sad možemo nastaviti. Ima još legendi ali i onoga Što se izvjesno znalo. Pred džamijom je bilo turbe gdje je sahranjen sin graditelja džamije, bila su i dva velika i svježe uredjena groba. Tu s bili sahranjeni otac i djed Adila Zulfikarpašića, članovi čuvene fočanske porodice i gradski prvaci. Vjerovanje da toj ljepoti Aladže džamije niko i ništa neće i ne može nauditi osim prirode nisu se obistinila. I Aladžu i ostale fočanske džamije uništiše razjarene horde Voje Maksimovića, Velibora Ostojića i inih četničkih hajduka. Foča je kao po pravilu i u ovoj najezdi četništva bila prva na udaru, podmuklo i silovito. Fočanska mladost zatečena u snu i nadi, nestala je u valovima najdraže rijeke, ubile je spobode što od rata do rata na grad udaraju. Za hiljade poklanih u prošlom ratu, ojadjena žena-pjesnik proklinjala je Drinu: "Pusti me, ženo drinjava Gaduro da bi li gaduro, Opet ti brada narasla Da ti se crvi ne vide..." da bi druga žena za zločin počinjen samo pedeset godina kasnije, nastavila: Slušamo Drino kako grad gori, Srce mu kuca a duša vapi. Jecajem gorkim on sada zbori, A suze su mu sve tvoje kapi. U zraku miris dima sad lebdi, Do neba seže mog doma plamen. Krv se u mojim žilama ledi, U grudima ne tuče srce već kamen Foča iako razrušena, opljačkana, popaljena i ucviljena čeka Fočake. Oni će doći, oni , će jednom doći.