U organizaciji satelitske agencije Intemjuz i beogradske nezavisne tv produkcije Video nedeljnik (VIN) 13. novembra uspostavljen je prvi poslijeratni video most izmedju Sarajeva i Beograda. Upriličen je razgovor izmedju Sarajlija, starih prijatelja i saradnika Davorina Popovića, Abdulaha Sidrana i Gorana Bregovića. Šuma kablova, monitori, miksete, plejeri sva moguća tv skalamerija smještena je u kapiji pored beogradskog kafića M&G, omiljenom mjestu Sarajlija. Goran Bregović djeluje smireno, tek poneki gest i suha usta pokazuju da mu nije svejedno kako će ovaj susret proći. Pojavljuje se prva slika na monitoru sličnog ambijenta u Sarajevu. "Eno Estrada!" "Eno Davorina!", čuje se uzvik uzbuđenja. "Gdje je Sidran, ne vidi se?" "Kume je l me čuješ?", dopire Davorinov glas. "Čujem, čujem", odgovara Brega. "Truba kume, ja tebe ne čujem", uzvraća Davorin i predlaže: "Mrdni glavom, a moremo i rukama". "Jes, jes kume", klima Goran glavom i daje znake rukama, smjeh i aplauz u oba kafića, prvi kontakt je uspostavljen. "Prije svega gdje si i kako si, kako Dženana i mala" (Goranova žena i dijete), pita Davorin. "Evo me, preselili smo se iz Pariza u Njujork, tamo je i moj Predo (Goranov brat) položio školu za visokog kuvara" "Čuo sam, ima nakav restoran, supersoničan, baš mi je drago da radi dobro." "Drago mi je da te vidim, lijepo mi izgledaš kume, jesi li dobro?" "In the mood." "Ja, in the mood." Prvi led je probijen, razmenjuju vijesti o zajedničkim prijateljima,. Davorin pita za Kornelija Kovača i veli da je primio od njega divno pismo, pita za Raku Đokića, Preleta, Kikija, Goran pita za svoje drugove iz bokserskog kluba, neki su poginuli, jedan se ubio, razmjenjuju informacije šta je ko radio. Davorin Popović pokazuje pripremljene snimke onoga što bi Gorana moglo zanimati u Sarajevu, njegove kuće, u ulici koja ne nosi više naziv Nemanjina, nego Čekaluša, raspoznaje se da u stanu živi brojna porodica. "Neka je sa srećom", kaže Goran. Davorin pokazuje i snimak podruma kafane "Fis" u kojoj je, sa Mirzom (Delibašićem) i prijateljima proveo, kako veli, cio rat, pokazuje snimke koncerta u "Đuri Đakoviću" gde je na minus trideset održan jedan od prvih velikih koncerata u Sarajevu. "Svirali smo dva i po sata, izdrali smo sve što imamo i pići dolinom”. Goran pokazuje svoj radni studio u Beogradu gde radi posljednjih godina, priča o koncertima sa simfonijskim orkestrom u Švedskoj, Belgiji, Grčkoj, izdvaja varijaciju na jedinu zajedničku Davorinovu i njegovu, pjesmu "Žute dunje", dogovaraju se oko nove zajedničke produkcije i skorog susreta u Ljubljani. Razgovor je lagan, vrcav, prijateljski. "Kako ta kafana radi?", pita Davorin. "Dobro", odgovara Goran, "ovo ti je neki mali zavičajni klub. Sjede Sarajlije ovdje, znaš kad se uprde ovdje pa im ne smrdi od njihovog prdeža." "Najvažnije je da se negdje nađu, da su na okupu, a valjda će svi pomalo i ovamo", veli Davorin, "a bogami bi i ti moro doći i nešto uradit ovdje u Sarajevu, prvo da malo obiđeš ovo, vidiš šta i kako, a onda ćeš sam reći, to raja čeka." "Gdje ću spavatž?", pita Goran. "Kod mene, jebo ga ti", odgovara Davorin." "Dogovoreno?" "Dogovoreno!" "Mislim da je sticaj okolnosti bio takav da se ljudi razdvoje i ja mislim da se mi još uvijek nismo razdvojili. Postoji kod nas jedna nit koja nas veže tolike godine, sumnjam da to može proć tek tako. Pristao sam da dođem na ovaj razgovor što ću moći razgovarati dugo vremena, a neću morati da platim telefon. Drugi, motiv je da razmjenimo mišljenja o našoj muzici što nam je blisko i treće, da zovnem svoje drugove, normalno naravno, da dodju ponovo vamo i da probamo nešto radit" zabilježila je sarajevska kamera, Popovićevu izjavu neposredno pred uspostavljanje video mosta. I Goranova izjava u Beogradu, neposredno pred video vezu, slično je intonirana: "Poželio sam da vidim kako tamo izgleda jer kako ko dođe iz Sarajeva, tako ga propitujemo gdje je, šta, kako je, i nadam se da nikome tamo neće pasti na pamet da rješava međudržavne probleme samnom, ne zato što ne volim razgovarat o tome nego, što će nam oduzet vremena na gluposti, bolje da razgovaramo o drugim stvarima". Krivica Beograda Tema politike, medjutim, nije mogla da se izbjegne pogotovo poslije priključivanja razgovoru književnika Abdulaha Sidrana, koji je pozdravio Gorana, na svoj, autentičan način: "Kad dođeš, prvu noć nećeš spavati od ljepote i rahatluka. A drugu, narod će ovdje kazat pa valjda si se naspavo! Sve naredne noći spavaćeš zdravo i normalno. Oduševljen kako sarajevski narod, to je sami duh Sarajeva, kuće imaju svoje duhove, ulice imaju svoje duhove i kada se mnogo stanovništva ispremješta i promjeni, duh grada nadvlađuje ono što je moguća promjena. Pa ćeš, nadam se, biti sretan. A imam dokaze o primjerima ljudi iz moje branše, iz književnosti, koji su došli i od radosti nisu mogli spavati. Dabogda i ti nama tako došao. "Hvala ti Avdo, ovdje imaš jedan aplauz od lječenih Sarajlija." "Primakni kameru da vidim tu raju." "Evo Pulje, evo Čorka, pozdravlja te i Vojo Milijaš." Sidran najavljuje snimke Sarajeva, vide se porušene ulice, tajac, Davorin konstatuje:"Znaš kume kad padne dva miliona granata, to je katastrofa!" "Dženana je provela 9 mjeseci u podrumu", znam kako je, čuje se Goranov glas. "Najlakše će se ovo sanirati", nastavlja Davorin, "ali ne može se sanirati čovjek." "Mi ćemo napraviti između sebe kontakt, ali tamo gdje se kontakt pravi, gdje se odlučuje o našim sudbinama to će ići teško, svjestan sam toga", dopunjava ga Goran. "Kad smo dolazili ovdje", nastavlja Sidran, "zaustavio me je snimatelj, ne ove ekipe, a ne znam koje televizije, jer u Sarajevu ih ima pet, možda i više, svaka za se radi i to je neki dokaz demokratičnosti ove sredine, da me pita zašto sam prihvatio da razgovaram sa Beogradom. Ja sam njega pitao: A ko vam kaže da mi razgovaramo sa Beogradom? Mi razgovaramo sa ljudima koji trenutačno žive u Beogradu, a koji su Sarajlije. Sarajlija se ne može biti bivši, po mom uvjerenju. Ko je Sarajlija, svejedno, u grob ga turi, on je Sarajlija. Dakle, naš razgovor, kome treba da pomogne. Nama se nije pomoglo ni od kuda otkud je moglo i trebalo. Ja kao pisac, pjesnik, imao sam visoki rejting i u Beogradu, a da nikada iz Beograda nisam dobio ni paket bilo čega, ni kutiju cigara, da ne govorim o novčanoj pošiljci. Došao mi je dobronamjeran, ne znam da li je dobar novinar, ali je sigurno dobronamjeran, Slobodan Kostić iz "Vremena". U razgovoru me upita ovako: "Da li vi imate osjećaj, vi u Sarajevu, da vas je Beograd iznevjerio?” A ja moram odmah kazat ono Alah selamet... Moram se začuditi otkud mu, njemu pametnom i dobronamernom takvo pitanje. Nas nije iznevjerio Beograd, nas je iznevjerila svjetska zajednica... a Beograd nas je napao. Beograd nas je razarao, Beograd nas je ubijao. Mislio sam da vrijedi malo koliko koncepcija emisije dozvoli, govoriti i o toj diskrepanciji... "Ne mogu shvatiti da se u Beogradu normalno i zdravo živi, ako se šutke gleda tragedija Bosne. Oprosti što politiziram suviše, ali mislio sam da je to neka predložena tema našeg razgovora." GB: "Naravno Avdo, i ne pomišljam da si me zamijenio s nekim, da znaš s kim razgovaraš. I ja i ti znamo da je politika nešto što je izvan moje i tvoje moći. Mi smo zajedno pokušali nešto da u politici popravimo. I rezultat koliko može umjetnik da u politici pomrsi račune, vidio si i sam da je bijedan. Prema tome, i ti sam znaš da je politika sila koja je mimo mojih i tvojih moći, a pogotovo mimo građana i gradova. Da se pitao Beograd, ili da se pitalo Sarajevo, nikad ih te sudbine ne bi zadesile. Tu više ne zna čovjek u kom momentu se politika kao sila otme i počne da živi sama za sebe. Ne postoji ništa u čemu se ja i ti nećemo složiti što je ljudsko i normalno. Ali, ja ne mogu optužiti Beogradjane za bilo kakvu politiku koja je nanijela zlo, kao što ne mogu ni Sarajlije... AS: I ne možeš zato što si tu. GB: Ne zato što sam tu, nego ja mogu biti tu ili na bilo kom djelu zemaljske kugle... AS: Gorane, Beograđane treba optužiti. Treba optužiti Beograd i Beograđane. Pet puta se događaju izbori uvijek sa istim rezultatima. GB: Znam, ali pet puta se događaju izbori i na svim drugim mjestima i sa istim rezultatom. Sa istim rezultatom su izbori svuda, znaš, ovo je mala polupismena zemlja, tako da izbori ne znače isto što i u Americi. Jesmo li mi sa reformistima zajedno, nas dvojica, proputovali Bosnu agitujuci za reformiste, jer smo mislili da s 15 posto možemo napraviti mir. Samo 15 posto su dobili reformisti u Skupštini da pomute račune, pa se to nije desilo. Šta mi je s garažom? GB: Da ti kažem, kad je rat počeo ja sam se zadesio u Parizu. U to vrijeme smo montirali "Arizonu drim". Otišao sam praktično bez ičega. Kad bi trebalo da pokažem nekome gdje sam išao u školu, nemam ni fotografiju, nemam uspomene. Ali, najvjerojatnije da sam se zadesio u Sarajevu, ja bih otišao iz Sarajeva, ja nisam čovjek za rat. Kad sam bio u vojsci i kad je bila ona zakletva: Ako treba ja ću svoj život položiti bilo me je frka. Nije mi se polagao život za bilo šta. "Znamo kakva je tvoja vojska bila", smije se Davorin, "bili smo u posjeti." GB: Avdo, da te pitam kako familija? AS: Imam sina od 13-14 mjeseci, nešto što je nezamislivo. Ja sam ovih godina živio jedva čekajući da umrem jer sam sve poslove na svijetu po tadašnjem mišljenju završio. Imam šćer od 27 godina i sina od godinu i mjesec i po. Tarik se zove. Znaš, nema nikakvih osvajačkih namjera, kao onaj Gib-AlTar, onaj osvajač Španije. Dabogda on osvajo ono što babo nije ganjo u životu, a što tebi, Gorane, nije daleko. GB: Ganjo je i babo, nekad s manje, nekad s više uspjeha. AS: Uvijek s manje uspjeha nego što bi želio. Ali sine moram ti reći sve što je katastrofa i užas mog naroda, moje države i sviju naroda u njoj, ja sam trpeći to, mic po mic, dobijao nešto što je vlastita sreća. Ja sam bio sretan kad sam odbio jedan sjajan, korektan, beskrajno prijateljski potez našeg zajedničkog prijatelja, režisera, da me izvuče iz Sarajeva, avionom koji tada već ne idu. To je tako, ali sam sretan što sam odbio iz nekakvih razloga intuicije da ne mogu pisati u tuđini. Ja sam u jeziku, jezik je moja domovina. Izbaci me iz jezika izbacio si me iz svega. I u Sarajevu mi apsolutno diferenciramo ljude. Ima onih koji su već ranije živjeli drugdje, po svom poslu, i Kusto i Brega, i nipošto tu niko od njih ne spada u pobjegulje, nipošto. GB: Avdo,dragi, ja i da sam ostao u Sarajevu, nastojao bih da pobjegnem. Nemoguće je učestvovati u ratu, treba valjda da ubijem svog ujaka koji je na Grbavici, svog jedinog rođaka kojeg imam, koji je ljekar na Palama, ili ...ne znam kako da sudjelujem u tom ratu. AS: Ja sam žalostan što ti prihvataš to pojednostavljenje, simplifikaciju po kojoj je ovdje vjerski rat. Uopšte nije. Ja ću ti pobrojati desetinu imena pravoslavaca, Srba bosanskih, koji su ginuli u redovima armije s ljiljanom. Ja znam, u početku rata, odmah, i dan-danas ima, hvala Bogu, živih, tako da to pojednostavljenje nemoj me tjerati da prihvatim. Mogu prihvatiti samo pod uslovom da ti prihvatiš da si samo muzičar... GB: Avdo, dragi, u razgovoru sa mnom nemoj načinjati takve velike teme, ja sam odustao od njih davno. Meni je bilo milo da vas vidim, a sad odavde širiti ko, šta svi ovde znamo šta je u pitanju, kao i Sarajlije, tako i Beogradjani. Žao mi je da me ne razumiješ. Ja tebe razumijem... AS: Kada sam pomislio da ne postoji nijedna stvar koju ne razumijem, ti mi kažeš da tebe ne razumijem. Ako te iko razumije, onda sam to ja. Ostali te ne razumiju! Mene je zvao prijatelj i pitao Jesu li padale granate? I pita: Je li moja garaža pogođena? Nije garaža, ali ti je mater ubilo. Taj aspekt u kome ne razlikujemo bitno od nebitnog i više od nižeg, to ko, biva, politizira razgovor, nije mi to namjera spram tebe.. GB: Avdo, to se podrazumjeva, obojica to znamo. Niko to ne dovodi u pitanje. Stvar koja je tragično uticala na naše živote nije ništa ljudsko nego je neljudsko, a to je izvan tvoje i moje moći. Tako da me dovodiš u situaciju da iz grada koji me je prihvatio, u krajnjem kao izbjeglicu, držim pridike. Svi to ljudi ovdje znaju, svi ljudi koje mi znamo i koji misle svojom glavom to znaju. Problem je u onima koji ne misle i nemaju svoju glavu. Nije problem u meni i tebi.. Mogu li te zamoliti da mi izrecituješ onu pjesmu o Sarajevu? AS: Nemoj molit, sve su mi pjesme o Sarajevu. Imam nešto u ratu napisane, dvije tri, što smatraju da je ogromno važno u mom opusu. U ratu to je tepanje, a agresija je prava riječ... Upadica Davorina: "Čuješ kume, on će nam ovo okrenut na zajebanciju, ne daj se! ... (Dio razgovora u kojem su učestvovali i drugi, ne donosimo, jer bi nam uzelo pola lista. A nije bilo neinteresantno!)