KUSTURICA: Dugo se po Sarajevu u toku rata pričalo i pitalo: šta će biti sa Kusturicom? Kakav će odnos prema njemu imati Sarajlije? Svi znaju koliko je on uspješan reditelj, a neki tvrde da je čak među pet najvećih reditelja u svijetu. Kusturica je ostao neka tiha rana nevjere, tupi bol u stomaku. Sarajlije su gledale u kolonama njegove filmove "Sjećaš li se Doli Bel", "Otac na službenom purtu" ili "Dom za vješanje". A onda je on otišao u Ameriku i napravi "Arizona dream" za kojeg je dobio nagradu, ali se u Sarajevu nije taj film mogao gledati. Zatim je nastupio rat i onda Kusturica ode u Beograd, napravi film "Undergraund". Gledao sam taj film u jednom malom kinu u Bolonji, nedaleko od Univerzitetskog centra. Izašao sam poslije predstave tužan, svjestan kako umjetnika ništa ne može da oda kao njegovo djelo. Sarajlije zaokupljene svojim problemima i brzim promjenama poslije rata izgleda da su poželile i Kusturicu. Neki dan je Sidran rekao: "Zašto? Neka dođe. Neće mu niko ništa." A i još neki su rekli: "Kad mogu doći Krajišnik i Prlić u Sarajevo, zašto ne bi mogao Kusturica?" I stvarno niko ništa! Sarajlije su prežalile svoje veličine. Sada su stigli neki "novi klinci", ali im Sarajlije ne umiju otvoriti srce kao Kusturici nekad. Opekli su se. PARNI VALJAK I REPUBLIKA SRPSKA: Nedavno je moj drugar novinar, Jasenko Krehić bio na Palama, pa na Jahorini. Izvještavao je o Skupštini parlamenta Republike Srpske. Priča da kad je došao u hotel da se prijavi djevojka na recepciju ga je tiho zapitala: "Jesi li bio na koncertu žParnog valjkaž u Sarajevu? ""Jesam. Bilo je divno" kazao joj je on, a onda se ona , i dalje tiho, raspitivala za detalje. Uzdisaia je za Sarajevom i žalila što nije bila na konceru Tife, Merilina, Parnog valjka. Ona koja je rođena u Sarajevu sad provodi mladost po nekim planinama oko Pala. Poslije sam dugo mislio na tu priču i shvatio da će vrlo brzo neki ljudi, prije svega mladi možda zatražiti da se sruše "granice" između entiteta u BiH. Jednostavno, toliko njih će jednog dana željeti da pojedu ćevape na Baščaršiji, da se provozaju crvenim sarajevskim tramvajem ili da odu na rok koncert u "Skenderiji" da će im sve granice biti nepodnošljive. Taj zov duše jači je od svake politike. COCA COLA U BOSNI: Izlozi sarajevskih kafića i restorana su preplavljeni veliki crvenim naljepnicama na kojima je znak Coca cole. S tim blještavim šarenilom Sarajevo se čini još "svjetskijim" nego što stvarno jeste. Ali najvažnije je to što, kako kažu, tamo gdje je "Coca cola" nema rata. U svijetu se sa svim može igrati ali sa naftom i "Coca colom" ne može, pričaju "dobro upućeni izvori". E po toj logici Bosni bi se moglo dogoditi da je štiti niko drugi do "Coca cola". Već smo preživjeli tolike nevjerovatne stvari da se i ova nikom ne čini suviše blesava!