Učenici petog razreda, još na početku školske godine zaželjeli su da i oni, kao i maturanti ranijih godina, posjete neki naš značajniji grad i upoznaju život muslimana i izvan Sarajeva. Na sjednici nastavničkog vijeća donesena je odluka da to bude Mostar. Kad je o tom obaviješten Odbor IZ u Mostaru, on je to rado prihvatio i izrazio želju da dan posjete bude 27. septembra, na Dan Vakifa, kad je ujedno noć Isra i Miradža, kako bismo u jednoj od mostarskih džamija mogli proučiti Mevludi-šerif. Dogovoreno — učinjeno. Svježeg nedjeljnog jutra, 27. septembra 1970., nas 46. maturanata Gazi Husrevbegove medrese, zajedno s dvojicom naših profesora, Trebinjcom hafiz Ibrahim ef. i Sokolovićem h. hfz. Sinanudin ef., veselog raspoloženja i s bezbroj šala sjeli smo u voz koji nas je ponio u susret naših želja. Kroz prozor smo gledali kako kraj nas promiču predjeli, nejednaki a ipak slični, i ostaju tamo negdje daleko iza nas, dok se boja pejzaža neprestano mijenja. Mostar nas je čekao vedar, čist i okupan suncem. Na stanici su nas dočekali i zaželjeli dobrodošlicu glavni imam za područje Hercegovine h. Zufer ef. Bešlić, predsjednik Odbora IZ Pintul Bešir, vjersko prosvetni referent h. Fadil ef. Hasanović i drugi. Nekoliko kolega koji su imali fotoaparat pokušali su da pomoću fotografije ovjekoviječe taj naš topli susret. Podne smo klanjali u Karađozbegovoj džamiji. Naveče, iza akšama bio je zakazan Mevludi-šerif u Koska Muhamed-pašinoj džamiji na Tepi. S početkom nismo morali da čekamo. Na sat i više prije početka, mostarskim ulicama su počele ka Koska Mehmed-pašinoj džamiji da pristižu grupe i grupice muslimana i muslimanki. Nisu svi mogli stati u džamiju, pa ih je izvjestan broj pratio mevlud ispred džamije. Ali kad se počelo s izvođenjem programa, sva ta ogromna masa pretvorila se u jedno pažljivo uho, u jedino čedno biće što u svom srcu duboko preživljuje riječi odanosti, hvale i slave upućene Uzvišenom Allahu i Njegovom Muhamedu a. s. Na mnogim licima mogla se, pri sjaju večernjeg svjetla, vidjeti biserna suza kako neprimjetno sklizne u krilo a iza nje druga, treća... Pri učenju tekbira često su riječi nesvjesno i same tekle sa svih ovih usana i stapale se u jedno divno, snažno, ogromno — Allahu ekber —, i u tim trenucima činilo mi se da to nismo više svakidašnji mi, odvojeni svako za sebe, samoživi, nego nešto drugo, veličanstveno, jedinstven dio jedne sveopšte veličanstvenosti. Tom prilikom održana su i tri kraća predavanja. U uvodnom izlaganju, profesor hafiz Ibrahim ef. Trebinjac je kroz sažetu naučnu interpretaciju nekoliko kuranskih ajeta obratio pažnju prisutnim na božansko porijeklo Kurana, na Kuran kao glavno sredstvo osmišljenja ovozemaljske čovjekove djelatnosti kao i apsolutnu potrebu islamskog načina života, jer je Islam instituciono otjelotvorenje kuranskih principa. U završnom predavanju Sokolović h. hfz. Sinanuddin ef. svodeći događaje prošlosti i sadašnjosti, govorio je o Danu vakifa i njegovu značaju. Učenik koi je takođe držao predavanje te noći, između ostalog je rekao: »Nas zadivljuju arhitektonske ljepote ovoga grada, za koje treba da zahvalimo našim precima — velikim dobrotvorima, vakifima i alimima — zadivljuje nas njegova slavna prošlost kakvu je imao malo koji grad kod nas, ali bi nas najviše radovalo kad bi mlada generacija iz ovog divnog grada, zajedno sa starijim, nastavila sa djelom svojih predaka. Zato neka nam ova noć Lejletul-miradža bude noć obogaćenja duhovnih vrijednosti, uzdignuta našeg religioznog života...« Možemo biti sigurni da sve one zanosne molitve upućene Bogu, ozarenost lica i tople suze, nisu bili uzaludni, nego da će se odraziti na intenzitet religioznih djelatnosti ove naše braće koju smo posjetili. DAN DRUGI Sljedećeg dana, 28. septembra, razgledali smo znamenitosti Mostara. Prvo smo posjetili »Muzej Hercegovine« koji je smješten u Čejvan Ćehajinoj džamiji, koja je sagrađena 1552. god. Na sredini muzeja nalazi se izvanredna maketa Mostara iz druge polovine devetnaestog vijeka čiji je stvaralac neposredno iza njene, izrade umro. U muzeju ima i kaligrafisanih kurana (mushafa) starih više stotina godina. Razgledali smo i »Sultan Selimov most« koji je građen devet godina, od 1557. do 1566. Do sada je izmijenio više imena a danas nosi naziv »Stari most«. Pošto nam je Odbor IZ obezbijedio autobus odvezli smo se u Počitelj ali smo se na putu prema njemu zadržali, vidjevši kameno turbe Šejh Juje i Alipašinu džamiju na Buni, sagrađenu 1841. godine. Počitelj je priča za sebe. Kad se pred mojim pogledom našla Šišman Ibrahim-pašina džamija s vitkim minaretom, njegova medresa, sahat kula, glomazna kamena kula na brdu, čitav niz kuća koje potječu iz tog istog doba, uski strmi sokaci i velik broj drugih elemenata koji nadopunjuju taj divni ambijent, onda sam istinski shvatio smisao njegovog kazivanja. Zaista, to što sam vidio, bio je jedan dio doba Juče u doba Danas. Vrelo Bune kod Blagaja posjetili smo posljednje. Tu nas je dočekao i počastio Salihbeg Velagić, imam u penziji, iz Blagaja. Ispod gromade kamenih naslaga izvire bistra Buna, početak još jednog trajanja. Na desnoj strani samog izvora nalazi se veoma lijepa tekija, ostatak dubokih poriva naših predaka i ljubav prema Bogu. Tekija se nijemo ogleda u vodi koja tek izvire. Tu smo uzeli abdest a podne smo klanjali u Sultan Sulejmanovoj džamiji u Blagaju, a zatim se vratili u Mostar, da bi poslije ručka krenuli u Sarajevo. Znamo da su same riječi nedovoljno sredstvo zahvale, ali bar i njima želimo da se u ime Direkcije medrese kao i u ime svih učenika i ovim putem zahvalimo Odboru IZ i Odboru Udruženja Ilmije u Mostaru što su pomogli naš dolazak među njih. Zahvaljujemo svim onim koji dopriniješe tome, da naš boravak u Mostaru bude prijatan.