Pojava Istorije mezheba i tarikata carigradskog profesora historije Envera Behnar Sapolya može nam pomoći da upoznamo ovo uvijek aktuelno, a nikad dovoljno osvijetljeno pitanje koje je usko povezano sa mnogim pokretima u islamskom svijetu u prošlosti. Ovaj pravac je u prošlosti imao i svoju poeziju takozvanu Teke siiri koja je snažno utjecala na tursku, arapsku i perzijsku srednjevjekovnu poeziju, naročito na divansku poeziju. Pisanje ovakvog djela uvjetuje poznavanje islamske apologetike, filozofije i tesavvufa (misticizma). U predgovoru (1 — 4) autor pravi uvod u političku, kulturnu, vojnu i privrednu historiju te povijest vjera. Nakon podjele vjera na kršćanstvo, jevrejstvo i islam, autor kaže da kršćanstvo ima 72 sekte, jevrejstvo 71, a islam 73 sekte. Osim toga u Islamu od tih 73 sekte ima 204 podsekte. Autor dalje tvrdi da je svaka sekta pored vjerskih i moralno-odgojnih gledanja imala i svoja politička gledišta. Među šejhovima i osnivačima mnogih od ovih sekta bilo je velikih ličnosti koje su se istakle u filozofiji, etici a naročito književnosti. Spominju se Ahmed Yesevi, Mevlana Dželalettin Rumi, Hadži Bektas VeImam Šafi, Muhyudin Arabi Attar i drugi. Kršćanske sekte u Evropi, kaže autor, bile su uzrok mnogih krvoprolića. I sami križarski pohodi protiv islamskih naroda bili su plod nehumanih ideja pojedinih kršćanskih sekti. I ostali nehumani pokreti srednjevjekovne Evrope kao inkvizicija kod kršćana i cionizam kod Jevreja bili su posljedica nepravilnog usmjeravanja sekti koja su se kasnije okrenula ka krvoproliću. I islamske sekte su nanosile izvjesnu štetu Turskoj carevini zbog svojih političkih raznolikosti koje su razjedanjavale narod, pa je vlada Nove Turske poduzela izvjesne mjere da umanji njihovu aktivnost, a zatim ih je potpuno zabranila 30. novembra 1925. Međutim izvjestan broj stručnjaka bio je zadužen za proučavanje tarikata na području Turske čijim se rezultatima koristio i autor. Osim toga i sam autor knjige, profesor Enver Behnar Sapolyo, vršio je neka istraživanja čije rezultate donosi u ovoj knjizi. Spomenućemo još da je ova knjiga vrlo važna za upoznavanje islamske filozofije i misticizma. Sadržaj knjige: Predgovor (1 — 4). Prvi dio (5 — 79) u kome nas autor uvodi u rađanje i temelje mezheba i tarikata. Posebno se osvrće na pitanje o božanstvu, poslanstvu i vjerovanju u postojanje drugog svijeta. Poslije upoznavanja sa poslanstvom govori o četvorici prvih halifa, prenošenje halifata na Osmanlije i ukidanje halifata. Zatim govori o pitanju imameta i četiri glavna mezheba a potom o ostalim mezhehima i sektama (firka). Pravi uvod u tesavvuf i tarikate. U Drugom dijelu (80 — 206) govori o sunijskim tarikatima: Yeseviliku, Mevlevijama. Kaderijama, Halvetijama, Bedevijama, Šaribijama, Bajramijama, Melamijama, Nakšibendijama, Suhraverdijama, Kubrevijama, Sadijama i drugim. Treći dio (207 — 253). Ovdje su zauzeli mjesto društveno-cehovski tarikati od kojih je najvažniji Ahiluk. Autor posebno raspravlja o uvjetima pod kojima je nastao Ahiluk, o Ahiluku u doba Seldžuka, u doba Osmanlija. Posebnu pažnju obraća na gledište Ibni Batute prema Ahijama, potom govori o Ahi Enver Veliju i osnovama Ahiluka. Četvrti dio (254 — 344): Alevijski tarikati (Kizilbaši, Tahtadžije i Bektašije. U Petom dijelu (345 — 388) iznesen je historijat šiijaskih tarikata sa osvtrtom na glavne njihove tarikate. U Šestom dijelu (389 — 447) nabrojani su još neki važniji tarikati, a u Sedmom dijelu (448 — 493) autor govori o osmanlijskim sultanima i njihovoj pripadnosti tarikatima o istanbulskim tekijama, hrišćanskim crkvama i jevrejstvu. Mada u cjelini moramo reći da je ova knjiga korisna za upoznavanje islamske filozofije i misticizma ne možemo prešutjeti ni to da joj nedostaje ozbiljnije kritičnosti prema nekim podacima pa stoga nema izuzetne naučne vrijednosti.