Ja more pobijedih a smrt će se sa mora. M. Dizdar: Čekanje Dan je bio tako običan i vijest tako obična da je izgledala nevjerovatna. Zajedno sa danom ugasio se i jedan život prestalo je da kuca srce pjesnikovo. Prestalo samo za trenutak, da bi ljudima posvjedočilo jednu notornu istinu, da bi zatim preraslo u srce zemljino, da bi počelo da kuca bilom vječnosti. Mehmedalija — Mak Dizdar je umro u životu i nastavio da živi u smrti! A njegova pjesma je ostala nama, da nas brani i da nas opominje. Od vremena, od života, od smrti, od zaborava ... Mehmedalija — Mak Dizdar rođen je u Stocu 1917. godine. Pjesme je počeo objavljivati vrlo rano, tako da već 1936. objavljuje prvu knjigu poezije »Vidopoljska noć«. Zatim dolaze: »Plivačica«, »Povratak«, »Okrutnost kruga«, »Koljena za Madonu«, »Kameni spavač«, »Modra rijeka«, kao i knjiga »Stari bosanski tekstovi« koja je plod njegovog izuzetnog stvaralačkog napora u proučavanju srednjovjekovne kulturne baštine. Ako je iko pokušao pomiriti smrt i život, te dvije nikad usaglašene krajnosti, onda je to bio ovaj pjesnik. Pjesnik koji je stalno stremio ka smrti da bi što bolje dosegao život, njegove tajne i njegove labirinte. Vječiti putešestvenik po neiskazanim bjelinama tajne, neumorni tragalac za mirisom nekog dalekog sunca, neke izgubljene svjetlosti. On je zaista bio čovjek ovog tla, sav od zemlje i kamena, od zemlje Humske i kamena hercegovačkog. Krv njegovih predaka rasla je u njemu i rascvjetavala se u najdivnije cvjetove, sazrijevala u pjesmi, u zgusnutoj meditativnosti njegovih stihova, u jarkim bojama pjesničkog tkiva. On je taj koji je natjerao kamen da progovori, da svojim reskim jezikom iskaže najbolnije istine o jednom vremenu davno prohujalom o jednom životu uklesanom u njegovo oporo lice. Iz tih kamenih brazgotina potekla je najednom istinska krv, krv najkrvavija od svih krvi, duša predaka, bogu mila, svjedočanstvo jedne istine, jednog univerzalnog bola koji se probudio u pjesniku i zablistao jednom novom, zanosnom ljepotom i tragikom. Mehmedalija Dizdar je htio pjesmom i smrt da prebrodi i iz te pjesničke moći rezultirala je nemoć čovjekova, potrvda pradavnih zakona Vječnog Tvorca, smrt kao prekinuta nit do vrhunaravnog smisla, do suštine poimanja. Bio je u naponu stvaralačke snage, njegova »Modra rijeka« tek što je izašla iz štampe, napadi i polemike oko njegovog imena tek što su se bili malo stišali, i kad je trebalo da krene sa novim nadahnućem, došla je Ona, ta vječna prijateljica, odvodeći ga u predjele iz kojih nema povratka. U tom trenutku kao da se njegova pjesnička riječ tek obistinila i šiknula u predjele izvan trajanja, novom snagom i jednim potvrđenim smislom. Tek će se sada, izgleda, shvatiti veličina ovog pisca, značenje njegove pjesničke riječi, simbolika i dubina njegovog govora. Vrijeme prošlo sadržano u vremenu sadašnjem govorilo je u vremenu budućem i u tome je vrlina ovoga pisca, njegova univezalnost i njegova humanost. A on se cijelim svojim bićem zalagao za jednu novu, nepatvorenu humanost, za jedan ljudski i stvaralački odnos prema čovjeku, prema prošlosti, prema rezultatima njegova rada i njegova djelanja. Prisno vezan za zavičaj, za podneblje u kome je ponikao, on će mu ostati vjeran čitavim svojim bićem, cijelom svojom pjesničkom riječi, i on neće ostati samo njegov zavičaj već će dobiti jedno univerzalnije značenje, jedan suptilan odnos čovjeka i tla na kome je prvi puta otvorio oči i ugledao čudesnu šarolikost ovog ničim ne iznenađenog svijeta. U ovom trenutku sigurno bi bila prilično anemična metafora u kojoj bismo Mehmedaliju Dizdara poredili sa čudesnim magom, koji vješto goneta tajanstvene zapise i znakove svojih predaka, pretvarajući sve to u poeziju, u pjesmu koja će da znači i zrači jednim iskonskim značenjem i smislom. Jedno je sigurno: cjelokupna bosanskohercegovačka kultura izgubila je jednog od svojih vrhunskih poslenika, čovjeka i borca koji nije znao da se zaustavi, da klone. Poezija je izgubila alhemičara riječi, stvaraoca koji je znao na njenoj čudesnoj harfi da izvlači neponovljive tonove, da poput Orfeja pokrene i kamen i brdo i travku i cvijet i da na duši čovjekovoj ostavi trajni pečat ko ji se nikada neće izbrisati. Jedino je smrt ta koja vječno dobija. Neka ti je rahmet, veliki pjesniče!