U Sarajevskoj električoj centrali, koja je iz smrtonosnih kandži neprijatelja istrgnuta zahvaljujući jedino njenim radnicima i namještenicima, sve do skora stvari nisu išle kako valja. Poznato je, da su iz toga velikog i važnog zavoda ranije još, pravovremeno kao i iz ostalih ustanova otstranjeni izdajnici, kakav je bio bivši upravnik inžinjer Slipičević, prisni prijatelj a revnosti pomagač njemačke vojske, i bivši knjigovođa Nezir Zildžić, koji. se kao domobranski satnik od 1941 do oslobođenja aktivno borio protiv partizana, radi čega je dvaput odlikovan od „poglavnika“. Međutnm, zahvaljujući dobrim dijelom nebudnosti samih radnika i namještenika centrale, sve do prije nekoliko dana u njihovoj sredini nalazio se izvjestan broj ljudi, čije moralne i nacionalne kvalifikacije nikako ne dozvoljavaju da rade na jednom ovako važnom poslu. U električnoj centrali, naime, sjedilo je nekoliko odličnih prijatelja i saradnika bivšeg upravnika i bivšeg knjigovođe, protivničkni raspoloženih elemenata koji su se bili pritajili u ovim uslovima, čekajući pogodan trenutak da opet ispruže svoje otrovne pipke. Treba vidjeti, kako izgledaju neki od njih, pa da bude jasno kako još uvijek tu i tamo, no našim ustanovama i zavodima, rovari i muti poneki neprijatelj: Poslovođa Knežević Leopold, nekadašnji sokolaš i zagrijani Jevtićevac koji je u početku okupacije kao multurbundovac nosio oružje i hakenkrojc oko ruke, 1941 organizovao je slanje tužbe protiv tadašljeg centralnog inžinjera Grosa. Depuiciran kao „zaštitnik Srba“ (sa potpisima namješteinka Kneza, Rausa, Masaka, Štefla, Sankovića i drugih), inžinjer Gros je strpan u logor; Moita Peter, šef kancelarije blagajnik, koji je zajedno sa ženom dugo vremena bio u Kulturbundu, dok mu je sin, kao član Hitlerove mladeži, pobjegao sa Njemcima; Linkeš Karl, poslovođa odjela za instalacije, kulturbundovac (djeca u Hitlerovoj mladeži), koji je za račun Nijemaca vadio iz centrale elektrnčni materijal i izvodio poslove za njemačku vojsku; Knez Stjepan, poslovođa, poznat kao zakleti ustaša inače župski povjerenik HRS-a; Frošte Ibrahim, monter, koji je denuncirao kao „komunista“ (koji jedva čekaju da dođe Tito!) svoje drugove Iliju Bešlera i Tahira Ajanovića, povjerljiva ličnost bivšeg upravnika; Raus Anton, mehaničar, koji je prijavio Gestapou nekadašnjeg namještenika elektrane inžinjera Papu, kad je ovaj nekim poslom ilegalno došao iz šume, (Papo je tada, izgleda, odmah strijeljan), i koji je 1941 kupovao i prodavao jevrejske radnje; Hamdija Porča, monter, koji je 1943 otišao dobrovoljno u SS trupe, a po povratku u centralu potkazivao „sumnjive“ radnike .Tek neki dan, organizovani radnici poveli su računa o uzrocima nezdravih pojava u svojoj sredini, i poduzeli putem svojih organizacija, putem konferencija, mjere za ozdravljenje situacije u svome zavodu, za čišćenje protivnički raspoloženih ostataka. Iako je uslljedila sa izvjesnim zakašnjenjem, akcija radnika Sarajevske električne centrale ukazuje na put, kojim treba da pođu i drugi radnici, koji osjećaju da u njihovoj sredini ne ide sve kako treba, koji smatraju da među njima ima pritajenih neprijateljskih elemenata. Radnici nikako ne smiju dozvoliti, da inicijativa za slične akcije dolazi drugim putem, sa druge strane. Nikada prije radnici namještenici nisu imali takve mogućnosti sa pokretanje najraznovrsnijih pitanja, kao što to imaju danas, u svojoj, narodnoj državi. Radi toga, prije svih, oni sami treba da budu ti, koji će potražiti načina za riješavanje svojih problema, sa čišćenje svoje sredine.