INFOBIRO: Publikacije
Premijera „Najezde“ u Sarajevu

SARAJEVSKI DNEVNIK,

Premijera „Najezde“ u Sarajevu

Autori: ILIJA KECMANOVIĆ

23 jula otvoreno je Narodno pozorište Federalne Bosne i Hercegovine u Sarajevu premijerom ≫Najezde ≪ Leonida Leonova. Iste večeri ta drama prikazivana je prvi put i u Pragu. Iako slučajna, ta istovremenost premijera na slovenskom zapadu i slovenskom jugu simbolički obilježava, i u oblasti kulture, jedinstven hod sudbinski povezanih slovenskih naroda .Bez sumnje je bilo potrebno iznijeti na scenu u oslobođenoj domovini Leonovljevu Najezdu, uprkos tome što ona, scenski vanredno teška, postavlja to veće teškoće na sva naša pozorišta što se ona još nalaze u periodu svog sređivanja na novoj liniji. U ovom djelu, pisanom 1942 godine, ogleda se herojska borba bratskog ruskog naroda protiv njemačkog zavojevača. Usto, analizom Najezde mogu se konkretno osvijetliti mnogobrojni umjetnički problemi, što, međutim, prerasta okvir jednog kritičkog osvrta na njeno scensko ostvarenje. Najezda, koju smo vidjeli u nedjelju, pretstavlja, na prvom mjestu, jednu časnu pobjedu našeg pokreta u oblasti kulture. U toj pobjedi treba vidjeti neospornu pobjedu onog umjetničkog kriterija za koji su sc borili naši najnapredniji kulturni radnici još u staroj Jugoslaviji, i koji je, kao naučno osnovan, nužno našao sve ju punu potvrdu u toku našeg domovinskog rata. Najezda pretstavlja zamršen splet vanredno teških režijskih i glumačkih problema. O tim teškoćama bilo bi potrebno pisati u toku repriza, konkretno, dovodeći u vezu scensko ostvarenje aa tekstom djela. Sada se, uopšte uzev, može reći da se te teškoće sastoje u tome što se čitava dramska radnja ispoljava u naoko sitnim, diskretnim, gotovo neuočljivim detaljima; što su likovi vrlo složeni, puni iznenadnih ispoljavanja i delikatno postavljenih lomova, a usto tu i tamo nedovoljno razrađenih; što se i njihovi karakteri zrače čas u suptilnim, čas u britskim, zbijenim detaljima; što scenskoj situaciji, po djelu, naoko prijeti umrtvljenje, a ponekad je gotovo na granici nerješivosti; što scenska atmosfera, inače tanana kao paučina, često postavi na realističku režiju dozlaboga teške zahtjeve. Na primjer pojava Fajunjina, na koncu I čina, kao bijednog zaostatka prošlosti, u vidu vaskrsle sablasti, i pojava čistih sablasti starog, iščezlog društvenog ≫krema≪ u trećem činu, kao očit kontrapunkt u dočaravan ju atmosfere. Najbolje će biti. ako se te teškoće ilustruju sa nekoliko nasumce uzetih primjera. Tako, na planu ispoljavanja tipova, Ana Nikolajevna, u času dok se na sceni radi o bliskom prodoru Nijemaca u grad, na prvi pogled nevažnim, kratkim, nedorečenim rečenicama nostalgično čezne za srećom prvih porodičnih dana; a njen muž, doktor Talanov, u trenutku kada njegova kći Olga pretpostvalja da će ga teško skloniti da primi ranjenog Kolesnikova, najedanput se pokazuje dokraja spreman da mu ukaže pomoćTako, na planu lomova u ličnostima, Fjodor, nakon viđenja silovane Anjiske, najprije ispoljava konačni prelom u sebi, ali u dvije, tri kratke rečenice; a onda, poslije neočekivanog susreta sa bolesnikovim, nastupa potpuno kao stari, neprelomljeni Fjodor, sa mnogo ciničnih rečenica. Ako se u tim ciničkim reakcijama ne udare akcenti Fjodorove iskrenosti, i to svega na dvije, tri riječi, onda Fjodor odlazi, na koncu drugog čina, kao nepopravljiv bolesnik koji je samo na trenutak prividno ozdravio, pa nam se na saslušanju, u trećem činu, nužno javlja kao čovjek koji je pucao na Vibela svojih usko ličnih motiva, a ne sa patriotske linije, a njegove riječi, uprkos sadržini, moraju da zvuče treatralno. čitav, dakle, prelom ličnosti doslovce zavisi o dva-tri pravilna akcenta, i to u prvom redu na planu tona. Ili, u pogledu fabule, ako se na saslušanju Fjodorovom oštro ne akcentuje da je Fajunjin uočio i shvatio reakcije roditelja, naročito majke a u tekstu su one vanredno uske! čitava fabula ostaje nerazumljiva. Sva je Najezda satkana od takvih detalja. Kako i na pozornici ≫kadrovi rješavaju sve≪, nužno je, po cjelovitu ocjenu ovog scenskog ostvarenja, biti načisto kako je pisac postavio barem glavne nosioce dramske radnje. Doktor Talanov je u svojoj biti humanist. Na toj osnovi njegovo patriotsko osjećanje dobiva nesalomljivu snagu. To je čovjek slobodna duha, prosvijećen, harmonična ličnost, bez kompleksa. Ana Nikolajevna je žena sa izrazitim materinstvom, prosvijećena domaćica fine osjećajnosti, obuzeta u svojoj prvoj etapi kompleksom posrnulog sina, a u drugoj nošena stihijskim patriotizmom, koji nadjačava čak i ljubav prema sinu. Olga Ivanovna je mlada, topla sovjetska žena, jasne političke svijesti, jakog osjećanja patriotske dužnosti, organizovan član otpora. Fjodor je ličnost sa teško poremećenim odnosom prema životu, koja u svojoj drugoj etapi ozdravlja na putu borbe. Kolesnikov je čovjek u kom je partijska linija srasla sa najdubljim sferama njegove ličnosti, odakle njegov proleterski humanizam, principijelnost, uravnoteženost, nepokolebljivost. Demidjevna je harmonično oličenje odlika ruske narodne duše: ljudske topline, jednostavnosti i neposrednosti, bistrine, elementarnog patriotizma i vjere u narodnu snagu, smjelosti i gorđosti. Fajunjin je ovaploćenje parazitstva, u čijoj je službi sva njegova prirođena dovitljivost, iz koga izlazi sva njegova amoralnost, oportunizam, licemjerstvo, fantastično kameleonstvo. Kokoriškin je ljigava birokratska duša, jadna u svojoj prepredenosti na planu karijere. Režija, koju je uzeo književnik Skender Kulenović, direktor drame, nesumnjivo je uspjela da, pravilno riješi tako teške probleme, postigne takvo scensko ostvarenje koje je, svakako, kulturni datum u Sarajevu. Pravilna postavka tipova, postavka situacije, kakva je, bez ikakva protjerivanja, rijetka na našoj sceni, pravilni akcenti u tipovima, situaciji i atmosferi, minucioznost neophodna za ovo djelo, jasnoća i jednostavnost u izrazu leospome su odlike ove režije. Ipak, ima detalja koji se ne mogu održati (napr. špure u trećem činu, nakon odvođenja Fjodora, još ostaje u prvom planu, iako se lako može povući) i detalja o kojima bi se moglo raspravljžati (da li bi se, u trećem činu, iza dijagonalnog stola mogle sablasti postaviti na blagu kosinu?). S druge strane, ima momenata visokog umjetničkog dostignuća (napr. scena Fajunjin-Kokoriškin-Demidjevna, na početku trećeg čina) i, sa scenskog stanovišta, vanrednih riješenja (napr. čitav četvrti čin). Uzme li so u obzir dosadašnja linija naših glumaca, onda se uspjeh ove režije može rastumačiti jedino kriterijem koji je oplodila narodnooslobođilačka borba. Scenografija Romana Petroržda, uprkos uskim tehničkim mogućnostiČ ma, znatno je pridonijela ovakvom scenskom ostvarenju. Međutim, maska Taianovljeva, svojom oštrinom oslabila je efekat Kosićeve kreacija u istom razmjeru u kojem je Latingerova maska doprinijela njegovoj kreaciji. Kada se uzme u obzir da ova drama, sama po sebi velika proba glumačkih talenata, stavlja na probu glumce bez razlike teške zahtjeve onda se svim glumcima na postignutom uspjehu može čestitati. To u istoj mjeri važi za partizanske i za stare sarajevske glumces. Kosić (Talanov) dao je kreaciju kakva se od glumca tako visokog kvaliteta i mogla očekivati. On bi nesumnjivo mogao davati gluma hudožestveničke prirode kada ne bi, kao što je to slučaj do sada, skoro doslijedno zanemarivao razvijanje; muzičke strane riječi, a napose kvaltitet vokala. Kašeljevićeva (Ana Nikolajevna poznata po svojim ulogama majki dala je uvjerljivu kreaciju i pokazala velik napredak na liniji istinski realističke glume. Zapažaju se još izvijesni, mada neznatni, tragovi teatralnosti u kretnji. Moraće više pažnje posvetiti akcentu, a naročito kvantitetu. U prvom činu imale je tremu, pa je propustila izvijesnie, inače važne detalje teksta. Crvenčaninova (Olga), talentovana mlada glumica dala je, obzirom na težinu uloge, uspjelu kreaciju. U prvom činu imala je trema, i dala je prenisku intonaciju. Na tonskoj liniji gotovo odlična, u oblasti gesta znatno je napredovala. Pašalić (Fjodor), na svojoj razvojnoj liniji krenuo je pravim putem i svojom studioznom kreacijom dao visoku mjeru realističke glumo. Od starih glumaca on je, na liniji takve glume, pokazao najveći napredak, na čemu mu se može čestitati. Moramo mu skrenuti pažnju na. razlikovanje glasova Č i Ć, DŽ i i Đ. Crnobori (Kolesnikov) dao je neko vrlo uspjele fragmente. Na plana geste i kretnje na mahove salonski junak, na tonskoj liniji neujednačen, on je u cjelini ostao nedovoljno ubjedljiv, iako se mora uzeti u obzir da je njegom uloga veoma teška, jer je Kolesnikov u samom djelu ostao: u okviru krokija, koji ograničava mogućnosti žive glumačko interpretitacije.Mlansvjetova (Demidjevna), rodom i vaspitanjem Ruskinja, inače spravom renomirana glumica, dala je,, zahvaljujući činjenici da uloga Demidjevne leži duboko u sferi njenog; životnog iskustva, kreaciju kakva naša glumica njoj ravna talenta ne bi mogla dati. Vjerujemo, da te ona, ipak moći savladati naš akcenat Galia (Fanjunin), i Latinger (Kokoriškin) dali su odlične kreacije, kojima bi, uz izvijesne korekture, mogli dostojno reprezentovati i pozorišta sa jačom umjetničkom tradicijom. Galic bi morao savladati hipertrofiju gesta, na mahove mladenačku živahnost kretnje, nepouzdanost u akcentu i razlikovanju glasove Č i Ć, dok bi Latinger, čija je dikcija bila najčistija, imao da posveti pažnju pravilnom akcentu. Devčićeva (Anjiska), potpuna početnica, uzoran je primjer talenata, koji postoje u našem narodu. Treba istaknuti naročito njenu pouzdanost na liniji tona i čistoću dikcije. Džinović (Špure) i Stošić (Vibel) dali su veoma .uvjerljive kreacije i Džinović je u fragmentu za telefonom skoro nenadmašiv. Delić (Tatarov) i Lekić (Jegorov) dali su u 4 činu vrlo uspjle kreacje. Lekić ima da posveti više pažnје diferencijaciji u tonu i da ublaži brz tempo rečenice. Pani (Mosaljski) pokazao je na svojoj razvojnoj liniji znatan napredak. Potpuno neuvjerljiv u 3 činu pri ispraćaju gostiju, imaće mnogo da radi na planu tona. Smojo i Popovićcva u epizodnim ulogama zadovoljavaju. Treba ovom prilikom naročito istaknuti činjenicu da se Hajdučković, koji ima za sobom preko 50 godina glumačkog rada, koji je sav svoj život vezao za scenu, primio da igra epizodnu ulogu, u kojoj je dao fragmenat čiste realističke glume. Najezda kakvu smo je vidjeli i doživjeli na sarajevskoj pozornici, rezultat je ne samo jedino pravilnog shvatanja pozorišne umjetnost) nego i dugog, nadasve napornog i studioznog rada svih ličnosti koja su učestvovale u scenskom ostvarenju toga djela kod nas. I režiser, i scenograf, i glumci, kao i tehničko osoblje, pokazali su vrlo visoku svijest o odgovornosti kulturnog radnika naših dana. Poslije ove konstatacije, mi sa puno prava očekujemo da će sarajevsko pozorište dostojne ispuniti krupne zadatke koji stoji pred njim.

Arhivi štampe
Pretražite digitalizirane verzije pisane kulturne baštine – bh. novina.
Pretražite arhiv najznačajnijih novinskih publikacija iz Bosne i Hercegovine i regije
Kako se Pretplatiti?
Da biste imali pristup tekstovima pohranjenim u INFOBIRO digitalni arhiv, potrebno je da se registrujete i da izvršite pretplatu za odabrani pretplatnički paket. Registraciju možete izvršiti ovdje.