Naše slatkovodno ribarstvo, koje je prije rata igralo važnu ulogu u prehrani stanovništva, okupator je dobrim dijelom uništio, a karočito u vodama u čijoj su se blizini nalazili veći garnizoni okupatorske ili ustaške vojske. Okupatori i vojnici, koji do upada u našu zemlju nisu nikada ni imali prilike da jedu plemenite ribe uslijed previsokih cijena, bili su nezasitni. Uništavali su ribu svim mogućim sredstvima, a naročito bombama i raznim otrovima. Tako su u rijekama Bosni i Miljacki, u leto 1943 godine, za vrijeme malog vodostaja, nekom kiselinom potrovali svu ribu i to u Miljacki od Muzeja nizvodno, a u Bosni od utoka Miljacke na sve do blizu Visokog. Šteta, koja je tada počinjena, prelazi nekoliko miliona predratiih dinara, jer je samo krupne ribe, najplemenitijih vrsta, otrovano 5 do 6 vagona, ne računajući tu sitnu ribu. Ali to za Friceve nije bilo važno. Njima je bilo do toga da se nažderu svježe plemenite ribe, a uz njih u njihovi pomagači, tako da se, na pr., cijeli rajlovački garnizon dva dana hranio ribom. Uz okupatorske vojnike i ustaše, ribu su uništavali i svi oni koji su tražili laku zaradu jer je cijena ribe bila dosta visoka usljed oskudice u mesu. Tako se je mnogo besposličara i danguba bacilo na ovaj pocao, da bi nam poslije oslobođenja nastavili. Veliku količinu eksploziva u bombi, koje je okupator ostavio, iskoristili su oni, da dotuku još ono malo preostale ribe. I kada su topovi i bombe ućutali pa svim evropskim bojištima, počela je nemilosrdna bombaška ofanziva na naše vode. Narodne vlasti, zaokupljene prvih dana iza oslobođenja mnogo težim i većim problemima, nisu mogle ovoj štetnoj pojavi posvetiti dovoljno pažnje, što su opet ovi riječni gusari shvatili kao znak tolerancije ili čak prećutnog odobrenja, pa su postali još aktivniji. Sada je i tom bezakonju došao kraj. Ministarstvo poljoprivrede i stočarstva Federalne BiH regulisao je jednom svojom naredbom pitanje ribarstva i ribolova, a Ministarstvo unutrašnjih poslova radi na jednoj specijalnoj uredbi o postupku i kažljavanju prekršitelja Zakona o slatkovodnom ribarstvu. Komandant I armije kao i komandant divizije Narodne odbrane umoljeni su od strane Zemaljskog udruženja ribolovaca da izdaju uputstva svojim jedinicama, da paze i čuvaju ovo narodno dobro, a Ministarstvo unutrašnjih poslova da izda takva uputstva Narodnoj miliciji. Sve ove ustanove, na koje se Udruženje obratilo, pokazale su ne samo veliko razumijevanje za naše slatkovodno ribarstvo, nego i gotovost da učine sve sa svoje strane, da se stane na put bespravnom uništavanju i lovljenju riba. U okružnici, dostavljenoj svim Okružnim NO, Ministarstvo poljoprivrede i stočarstva odredilo je način izdavanja ribolovnih karata i visinu taksa za iste. Ribolovne karte, i športske i mrežarske, mogu se izdavati samo članovima Zemaljskog udruženja ribolovaca ili ljegovih odružnica. Ribolovnih karata ima 6 vrsta i to: za područje jednog sreza, za područje jednog okruga i za područje cijele B.iH. Kazne za 1945 god. određene su za športski ribolov za jedan srez din 100.—, za jedan okrug din 150.— i za cijelu B.i H. din 250.— Za mrežarste karte za 1945 godinu određene su takse za jedan srez din 800.—a, za jedan okrug din 1200.— i za cijelu B.iHX. din 2000.—. Osim ovoga u okružnici je naglašeno kolike moraju biti najmanje očice kod mreža, kao i vode za koje se ne smiju izdavati mrežarske dozvole. Tako je i na ovom sektoru učinjen jedan važan korak naprijed. Budu li se naše narodne vlasti pridržavale uputstava ministarstva, u što mi ne sumljamo, i budu li prekršitelji zakona strogo kažnjavani, naše će ribarstvo uz plansko noribljavanje za nekoliko godina doći na predratnu visinu i postati ne samo mamac za strane športiste nego, uz saradnju države i ribara, i važan činilac u prehrani nšeg stanovništva.