Ovih dana dijele se darovi koje je maršal Tito poslao ustaničkom narodu Drvara, Janja i Kozare, trima žarištima narodno-oslobodilačke borbe, trima najslavnijim stanicama ustanka protiv okupatora i domaćih izdajnika. Povodom raspodjele Titovih darova u Janju i janjsknm selima, doputovali su u Jajce pukovnik Nemanja Vlatković i major Svetislav Ličina. U sali Doma kulture sakupili su se seljaci i seljanke, invalidi- borci, majke i očevi - rodbina boraca. Kod svih se opaža naročito zadovoljstvo i sreća radi sjećanja maršala Tita, radi tog velikog priznanja narodu Krajine za njegov doprnnos u borbi za oslobođenje otadžbine. Pukovnik Vlatković izručio je seljacima pozdrave od maršala Tita koji se uvijek sjeća svojih suboraca. Tito se sjeća naroda koji je ostao vjeran ustanku, koji se nije pokolebao ni u najtežim danima neprijateljskih ofanziva. I darovi koje on šalje nisu neka pomoć, nego poklon, jabuka, kako narod kaže. To je poklon narodu od Tita koji uvijek misli na narod. Maršal Tito nikad ne zaboravlja narod Drvara koji je branio pećinu kada su je napali njemački padobranci. On se uvijek sjeća junačke Kozare koja je dala toliko narodnih heroja. On se sjeća Janja koji je tri puta gorio, ali koji se nikad nije pokorio nego je stalno hranio ranjenike, ta i zadnji zalogaj dijelio sa borcima. Preko Jana su bile uperene mnoge ofanzive, po njemu su padale bombe i tutnjali topovi, ali je janjski narod ostao čvrst. Maršal Tito nikad neće zaboraviti narod koji je dao sve od sebe za pobjedu Narodno-oslobodilačkog pokreta. Zatim su prisutni između sebe izabrali odbor koji će darove najpravilnije podijeliti. Kada su za prozvane pojedince, kojima je bio određen dar, bila postavljena pitanja, da li taj dar zaslužuje, sakupljeni su složno odgovarali: “Zaslužuje! On je uvijek bio uz borbu!” Zaista, kako i ne bi zaslužili darove Tita oni koji su svim sredstvima pomagali borbu Titove vojske? Zar ne zaslužuje dar Anđa Popratin, majka šestero ubijenih sinova. Ostavši sama, od prvih dana ustanka radila je koliko je mogla. Nosila je vijesti, primala i umućivala kurire, davala hranu. Razveseljena darom, ona je rekla da će biti najsretnija kada dva preostala unučića vidi u Jugoslovenskoj armiji. Starica Gospava Rakita u njedrima je prenosila bombe. Perčić Jovanka, plivajući, na leđima je prenosila hranu borcima. Ovakovi primjeri vjernosti Narodno-oslobodilačkoj borbi nižu se jedan za drugnm. Pokazalo se da u čitavoj sali nema ni jednoga koji nije dostojan dara, koji ga nije zaslužio. Na kraju se javila za riječ Krndija Sava. Ona je rekla: “Nek je nama došao Tito, neka nam on upravlja, to nam je najveći dar. Izgubila sam dva sina, ali ste svi vi moja djeca. Više volim sat slobode nego cijeli život!” “Živio Tito!” - dugo su klicali seljaci, a zatim su, srećni i zadovoljni, napustili salu. Sutradan održana je konferencija, povodom raspodjele darova, u selu Mujdžićima. Put ide vijugavom cestom uz jezero, preko izgorjelog gradića, na Šipovo. U samo selo vodi uska staza čas kroz šikare, čas preko ravnih livada uz tihu rječicu Janj. Tu gdje su nekad vođene krvave bopbe, na zgarištima podižu se nove kuće. Nad svakom ruševinom vide se ljudi i žene kako uklanjaju kamenje i postavljaju nove temelje. Uređuju se i putevi zarasli u travu, kod srušenih mostova dovučeni su balvani i daske za izgradnju novih. To je obnova zemlje. Mujdžići su tipično bosansko selo. Raštrkane kuće, jedna na jednom brdu, dvije na drugom, zaselak u dolini. Sve jedne kosine, nedaleko od sela, pukla je u ovom srezu prva puška za slobodu. Na vijest o konferenciji pohrlili su seljaci na mjesto sastanka. Žene dolaze sa pletivom - one nikad nisu besposlene. Svi oni dobro poznaju maršala Tita, vole ga i uvijek o njemu prnčaju. Svi su omi učestvovali u borbi, svaki na svoj način i koliko je više mogao. Tu je kovač koji je kovao koplja, po tri metra dugačka, kojima su prvoborci napadali na neprijatelja. Do njega stoji otac koji je borcima donosio žito u šakama - on je davao koliko je mogao. Tu je seljak koji je pokraj ustaša vozio puna kola municije, pokrivene tankim slojem đubreta. Jedan do drugog stoje borci, muškarci žene. Svi su oni sretni i složno kliču Titu: “Živio naš maršal, drug Tto!” U ovim selima opet se čuje poznata melodija Kozare, ali sa novim riječima o darovima Tita.