Omalena, sitna i neugledna djevojka malo krivih usta, uvijek i sa svakim spremna na prepirku, žustro se sprema za svečanost. Sjutra, licem na Božić, na smotru vojske u Jasenici, dolazi Vrhovni komandant Tito. - I-dem, i-dem, bo-me, i-dem! - saginje se ona i pjevuši pored uha svog malog brata, pa onda odjuri dalje kroz kuću gurajući djecu i obarajući tronošce. - Ne vidi naša Mrvica danas nikoga. Ponijela se što će sjutra u Jasenicu - dobroćudno je kori zimogrožljiva strina i sjedeći uz ognjište oprezno sklanja teške noge da je djevojka ne bi gurnula u vatru. A Mrvica omahujući širokom suknjom već nosi raskvašen i potrgan opanak oputnjaš, izlazi napolje, u snijeg, i pokazuje ga djedu koji pored avlije pali na slami prase, pečenicu. - Đede, oćeš li mi poslije okrpiti opanak? Idem sjutra sa omladinom u Jasenicu. - U Jasenicu! A šta ćeš ti u Jasenici? - pripitkuje djed pažljivo potpaljujući hrpu slame ispod praseta prebačena preko dva drvena oblića. Nema kad ni da pogleda djevojku. - Idem, doći će Tito na vojnu proslavu. Biće parada. - Ajde, beno, ko te je to prevario. Kakav Tito. Baš će ti on dolaziti pod naš Grmeč, - Bogami, dolazi. Zar nijesi čuo? Slama je iznenada buknula i opali starom kosu. Mršteći se i pipajući priplanulo lice, on stade da grdi. - Eh, taman će doći vamo, valjda da tebe vidi. Nije Jasenica Kosovo, Prilip ili kakvo drugo junačko mjesto, pa da taki junaci u nj dolaze. Misliš ti da on ima kad gledati take krivouste kao što si ti. - A što ne bi došao? Misliš ti da se on ponio, pa da ne gleda sirotinju. Pa on se za sirotinju i bori. - Daću ja tebi sirotinju po turu. Vidi ti nje - ljuti se starac. Otkad mi take znaju zašto se on bori. Valjda se tebi ispovijedao. - Crkni-pukni, baš će doći - draži ga kočoperna djevojka, a usta joj došla još iskrivljenija i prkosnija. - Bio je u Bihaću, pa zašto onda... Stari je nestrpljivo prekida: - U Bijaću! Drugo je Bijać, njega i u pjesmi pjevaju. Još dok sam bio manji neg ti slušao sam: San usnila prilipa divojka, lipa Ana Bišćenina bana, da je Bišće tama popanula... Djed se raznježuje nad starom pjesmom, pa se podrutuje već manje ljut. - A đe si ti čula da se Jasenica u pjesmi spominje? Eh, Jasenica - kakvo mi je to mjesto. - Ako se ne spominje, spominjaće se odsjutra - brani se uporno unuka, i začuđeni djed spušta motiku kojom je strugao opaljeno prase i visoko uzdiže sijede obrve. - Vidi ti nje, mudrice krivouste! * Ispred male terase na pročelju jaseničke osnovne škole, raskvašenom cestom, maršira brigada za brigadom. Kroz mirni svečani lijet gustih sniježnih pahulja odliježe ravnomjerno i moćno: tres, tres, tres! - Braćo moja, čime smo samo počeli, a gledajde sad vojske i oružja, da zaplače čovjek - uzbuđuje se Mrvičin djed, pa se naginje preko nečijeg mokrog ramena da bolje vidi. U svečanu raspoloženju skinuo je svoju široku jagnjeću šubaru, pa mu sniježne pahulje slijeću na sijedu kosu i brzo se tope mičući se kao žive. Na terasi, među krajiškim komandantima nalazi se Tito. Zbijen u gustu gomilu, narod se propinje na prste i preko glava vojske u pokretu izviruje prema terasi. - A koje je on, brate rođeni? Eh, ne vidi se dobro. Da nije onaj crni što onako strijelja očima? Mrvica čepa raskvašenim opancima, gazi i gura one pred sobom i objašnjava;, - Nije onaj, ono je Šoša sa Kozare. Tito je onaj u sredini, onaj što se smije, vidiš li? - Eh, smije ce, ti mi znaš - ljuti se djed i mjeri je ispod mokre oborene obrve. - Ti misliš da se on smije kao ti i tvoje cure. Smije se - hm. Onaki se moj sinko ne smiju, znam ja šta je to vojska i rat. - A zašto se ne bi smijao, i on je čovjek ko i mi svi - protestvuje žustro djevojče. - Nije on kakav đeneral il kapetan, neg baš Tito. Eno vidiš, opet se smije; ta znam ja njega - razvedrava se djevojka, pa se i sama blaženo smješka kao da je on vidi i u očima joj se svijetle suze. - Eh, ti mi ga znaš! E, jesi mi nekakva gubica - priskače djedu u pomoć žučljiv kožunlija, tamna izbolovana lica. - Odakle ti njega znaš, ti - tako kusasta? - Znam ga - samouvjereno se džapa Mrvica - zašto ga ne bi znala. Njega je lako poznati. - Motkom bi tebe trebalo - grozi se kožunlija i srdito briše i rastire rijetke brkove, a djed odhukuje, umoran od guranja, i potvrđuje mu. - Pravo kažeš, motka je za nju. Ona mi, stršljen jedan, zna ko se smije. Popodne komandant je u kozarskom kolu. Mnogoljudna zaljuljana ljesa sručuje se i pritješnjuje igrače. - Ej, evo drug Tito igra “Kozaru”. Evo ga, sunca mi! Kao šilo Mrvica se probija u kolo. Uspjela je za trenutak, da se uhvati do njega. Brzo su je rastavili drugi koji su upadali u kolo, ali ona ništa ne opaža. Zanesena i puna trepeta, ona poluzatvorenih očiju igra i leti, zemlju ne dotiče, a čitavo kolo, i snijeg, i brda oko nje zakovitlali su se u šumnu radosnu lijetu. - Eto, vidiš, da je ono on, igrao je s nama. Uhvatila sam se do njega evo ovom rukom - sva se iskri Mrvica na povratku kući i izdiže u vis desnu ruku. - A ti Đede: “on se ne smije”, eh. - Hm, igračice mi! Ti bi se do pretstojnika uhvatila kako si čakarasta - dobroćudno mrmlja stari. * Kroz čađav i prljav prolaz pred krupskom stanicom ustaše i švapski žandarmi gone i guraju zgužvanu mokru gomilu naroda zarobljena u Grmeču. U naručjima žena pište djeca zamotana u vlažne krpe. Starija djeca, raširenih očiju i čudno uozbiljena, ćutke se drže uz odrasle. Sporo se vuku umorni oronuli starci. - Brže, brže, što ste ce smrzli. Znali ste paradirati po Jasenici. Iz magle, nad gradskom kotlinom odliježe s visova gruvanje bliskih topova. Moćan huk bez prestanka odjekuje i bruji uz usku dolinu Une. Od Grmeča se čuju potuljeni mitraljezi. - Stojte! Posjedajte tuda uz ogradu. - dere se ustaša i surovo gura smeten i premoren narod. Mokra i ljutita, izgubivši u putu oba opanka, Mrvica šljapa smočenim čarapama po omekšalu snijegu, mršti se na ustašku viku i očima traži djeda. Sasvim iznad njezina uha kezi se žvalav podrugljiv ustaša: - A gdje vam je sad Tito i parada? Uhvatili smo ga, neka znate. Kriveći pomodrele usne, sva provlažena i tamna, još neuglednija nego obično, Mrvica diže pogled. Nepodnošljivo joj smeta taj glas i ljuti je garavo lice toga razmetljivca. Trenutno joj u sjećanju mine nasmiješen lik s terase u Jasenici i ona se mrzovoljno okosi: - Eh, vi ste ga uhvatili! Jesi mi spretan za vatanje. Ustaša pocrveni i oči mu se naglo podliše krvlju. Zbunjen od te iznenadne drskosti, on čak zaboravi da je udari, samo se sagnu kao da dobro nije čuo njezine riječi i unese joj se u lice. - A šta ti laješ, kopilico? Gotov je, uhvatili smo ga, nek znaš – i gnjevno steže pesnice. Mrvica se još više uzjoguni i u njoj potpuno prekipi. - Uhvatio si ga ti, tako žvaljav, sposoban ti je brk. - A zašto vazdan grominjaju topovi? Živ je on, dok se jedna puška čuje. Težak udarac obori djevojku na snijeg. Teško dišući i prskajući mjehurićima pjene, ustaša je zgrabi za rame i ponovo je diže vičući ostale: - Ovamo, dajte konopac za kuju. Gledaj, evo joj i metaka, ispali iz džepa. Čekaj, pokazaćemo mi tebi tvog Tita i tvoje “smrt fašizmu”. Oblivenu krvlju, još uvijek jogunastu i nepokornu, guraju je pod mladu lipu, pored stanične ograde. Psujući vežu konopac, za prvu deblju granu i odnekle nose nisku drvenu klupu. - Penji se, kujo partizanska! Otresajući se na one koji je guraju, ona se penje na klupu, okrvavljena i ljuta, smeta joj švapski žandar koji joj trga s glave rubac i namiče omču. Stojeći za trenutak ispred zamukle i potištene gomile svojih seljana, kao na nekoj govornici, i ne misleći šta se to s njom događa, ona prkosno i srdito dovrši svoju ljutitu misao: - Nijesu ga uhvatili, lažu psi!... Čujući tup udarac koji je maloj izbio klupicu ispod nogu, njezin stari djed, ne usuđujući se da pogleda, potišteno je ćutao. Dok se u njemu stezalo i otkidalo bolećivo i nejako staračko srce, on, po prvi put dotada, nije pomislio da protivrječi svojoj prkosnoj i svojeglavoj unuci. Neizraženo i nedorečeno, potrpano oštrim bolom, u njemu je tinjalo odobravanje: - Ima mala pravo. Gledaj ti nje, sokolice moje krivouste.