U prostranoj dvorani Radničkog doma u Bijeljini održana je prva agrarna rasprava pred okružnom agrarnom komisijom okruga tuzlanskog. Rasprava je vođena po pitanju zemljišta u vlasništvu banaka, vakufa, crkvi i džamija te dvosreznih posjeda. Ulazak okružne agrarne komisije u dvoranu određenu za raspravu pozdravio je narod kličući agrarnoj reformi. Naročito uzbuđenje i svečano raspoloženje zavladalo je u dvorani onoga trenutka kada su članovi komisije polagali pred narodom zakletvu, da će svoju dužnost obaviti u duhu zakona. Potom se prešlo na rješavanje pitanja posjeda rimo-katoličke crkve u površini od 55 dunuma ziratnog zemljišta. Zastupnik katoličkog crkvenog posjeda, Ivan Zajc, traži da se cijeli posjed i dalje ostavi u vlasništvu katoličke crkve. Zastupnik, ponešto blijed i uzbuđen, uvjerava komisiju, da to zemljište služi katoličkoj crkvi u Bijeljini za razne popravke, za kupovanje hostije, misnog vina i svijeća. Tek što je zastupnik završio izlaganje dugo izmišljenih argumenata, ustaje jedan agrarni interesent i veli: “Ja sam katolik i pitam, kako se popravljaju one crkve koje nemaju zemljišta? Uvijek to radi narod. Radiće i dalje, i crkvi nije potreban nikakav poseban posjed.” “Vidio sam mnogo crkvenih imanja, ali nisam vidio nikad da ga popovi obrađuju” - nastavlja drugi agrarni interesent. “Dosta je crkvi 3 dunuma za dvorište gdje će se narod skupljati!” “Previše! Dosta dva dunuma. Na tri može čovjek da živi!” “Kilogram svijeća bio je 35 dinara! A on traži 55 dunuma za svijeće!” “Dosta tri dunuma!” Jel tako narode? Dosta tri! Tri... tri... dosta, viču prisutni. Komisija se povlači na vijećanje nakon čega proglašuje odluku da se zemljište u vlasništvu rimo-katoličke crkve u Bijeljini, u smislu zakona oduzme, ostavljajući, u sporazumu sa agrarnim interesentima, tri dunuma i 400 metara zemlje i dalje u vlasništvu crkve. Tek što je pretsjednik okružne agrarne komisije pročitao odluku dvoranom se prolomio usklik: “Živjela agrarna reforma! Živjelo pravo naroda!” * Zatim dolazi na red pitanje vakufsko-džamijskog zemljišta na području grada Bijeljine u iznosu od 210 dunuma. Zastupnik Vakufa, kadija Fadil Dizdarević, nadugo i naširoko dokazuje, da sav posjed džamijskog zemljišta služi podmirenju troškova džamijskih potreba i traži da tako i dalje ostane. Međutim prisutni Muslimani tvrde protivno. Oni dokazuju da se za potrebe džamije “Udarao namet na vilajet”. Agrarni interesenti predlažu da se džamijama ostavi toliko zemljišta koliko je dovoljno za dvorište. Sve ostalo da se oduzme. Džamije koriste sijeno i šljive sa harema koja se ne oduzimaju: “Eto prihoda!” Međutim, kadija ne popušta volji naroda no hitro dobacuje: “Ali od prihoda sa zemljišta kupovala su se drva za medrese i knjige za đake.” “Mi nećemo više starih metoda!” uzvikuju interesenti. “Šta se ti brecaš na mene? Ja ne branim sebe ni Vakuf, neka zakon govori” - oštro odvraća kadija jednom starom čiči. “Mi smo stvorili zakon! Ja sam interesent i hoću da govorim.” A jedan stari Musliman sa dugom bradom mirno dodade: “Kada bi džamije imale 1.000 dunuma ne bi ih one koristile već mutevelije i njemu slični!” - “Tako je stari! Pravo kažeš” povikuju agrarni interesenti. Kadija se već umorio braneći posjede i traži stolicu da sjedne. Prisutni se smiju. Kroz opšti žagor dobacuje jedan visoki Musliman: “Mutevelije slale jedan dio para sa zemljišta u Sarajevo, a za drugi jeli halvu i baklavu!” “A narod gricko proju!” * Pretresa se pitanje vakufskog zemljišta u Janji u površini od 214 dunuma. Zastupnik Vakufa ne istupa tako jednostavno. On je promućuran čovjek. Kod njega je sve proračunato i on govoreći pozdravlja našu borbu, pozdravlja agrarnu reformu kao veoma pametno djelo naših narodnih vlasti, ali ipak traži, da se vakufski posjed u Janji i dalje ostavi u vlasništvu džamija. On kaže: “Vakufsko-džamijsko zemljište u Janji obraduju hodže, mujezini i imami. Ako im se to oduzme ostaće ti ljudi i njihovi siročići tako reći na prosjačkom štapu!” “Mi nikad nismo vidjeli da hodže i imami oru zemlju” - viču interesenti. “Kad se bere kukuruz, kad se žanje pšenica - uvijek narod daje jedan dio hodižama!” Oniži Musliman, prilazi stolu i izjavljuje ozlijeđeno: “Ja sam Janjarac i znam da je prihod sa zemljišta zbilja išao za izdržavanje džamija, za kubure, za krov, za džamljene prozora itd.”, govori bijesno Huremović Salko, inače trgovac i veleposjednik, kome je sreska agrarna komisija baš prije neki dan eksproprisala 300 dunuma zemlje. Agrarni interesenti ga pobijaju, no Huremović Salko, trgovac i veleposjednik i dalje energično brani, tobože, interese janjarske sirotinje i dobrih hodža. Interesenti protestiraju. Traži riječ jedan Musliman i veli: “Ovaj trgovac i veleposjednik pretstavlja nam se kao branioc sirotinjskih interesa, čudno mi je to. On čak i priznaje da od vakufskih imanja sirotinja nije imala do sada nikakve koristi. Ali to neće više biti, veli on i traži da se zemlja ne dijeli. Kako da mu vjerujemo poslije toliko godina bijede i patnje? On dalje govori o dobrim srcima naših hodža. A evo, to i svi znate. Prije neki dan umro je Sadik Saitović. Siromah čovjek. Skupilo se 2.000 dinara i dalo pokojnikovoj ženi da sahrani muža. Sirota žena utrošila sav novac na sahranu, platila hodži Huseinu Pazarcu 120 dinara za njegov posao, i njoj ostalo svega 200 dinara. Kad eto ti mog hodže, aobrog: srca, Huseina Pazarca, i veli sirotoj udovici: “malo si mi platila, daj još!” I uze joj posljednje 200 dinara.” “Sramota! Dosta džamijama 3 dunuma i haremi”, viču interesenti. * Posjedi srpsko pravoslavne crkve zapremaju u bijeljinskom srezu 357 dunuma zemljišta. Zastupnik Boriša Starović, protoprezviter veli, da je određen od strane srpsko-pravoslavne crkve u bijeljinskom srezu da zastupa interese crkve, i da se saglašuje sa zakonskim odlukama komisije. Izjavljuje da se od prihoda zemljišta izdržavala crkva. Ustaje jedna žena. “Ja sam iz Zagona. Odrasla sam kod crkve i u selu. Znam da je crkvu i opravljao i krečio sam narod. Prema tome za crkvu je dovoljno zemljište za portu.” A jedan oronuo čičica tihim glasom priča: “...izvukao sam za crkvu u Vršanima 1.000 kubika kamena a platili mi ko prosjaku.” I u pitanju džamija, i u pitanju crkvi narod je odlučno zahtijevao da im se oduzme svo zemljište, da se razdijeli onima koji ga obrađuju ili će obrađivati, a da im se svima podjednako i pravo ostavi po tri dunuma zemlje za porte i dvorište. Komisija je u tom smislu donijela i svoju odluku.