Kod nas se nakon mnogo godina ponovo prikazuje lijepi sovjetski film “Prekrasna Vasilisa” koji obrađuje sadržaj ruske narodne pjesme. Poput “Zlatnog ključića” (snimljenog prema priči Alekseja Tolstoja) i ovo filmsko djelo, prepuno fanstastike i dobroćudnog slavenskog humora, podjednako može da oduševi najmlađe kao i odrasle gledaoce. O tome se možemo osvjedočiti na svakoj pretstavi: i uveče kad je sala bioskopa ispunjena onima koji su već davao odmakli iz doba priča i bajki. Publika napetom pažnjom, komentarnma, srdačnim smijehom pa čak i pljeskanjem pokazuje u kolikoj se mjeri uživjela u filmsko zbivanje. Izvor tog živog interesovanja kao i zadovoljstva koje nas ispunjava pri izlasku iz kina ne treba da tražimo samo u svim, ljudima svojstvenoj težnji, da se bar katkada vratimo u svijet svoga djetinjstva, nego i u činjenici, da je fabula “Prekrasne Vasilise” poput ogromne većine narodnih pjesama, bajki i mitosa prepuna motiva i formulacija općeg, upravo klasičnog značenja. Motiv skromnog ali hrabrog, naivnog ali zdravim razumom obdarenog mladića, koji neopterećen filozofiranjem, gotovo djetinjom intuicijom i nezaustavnom ustrajnošću lomi sve prepreke i osvaja željeni cllj, javlja se u najraznijim varijacijama u narodnoj poeziji i prozi gotovo svih naroda. Isto se tako ponavlja motiv najmlađeg kojeg starija braća ismijavaju, ali im on uvijek dobroćudno prašta, motiv bogatih i lijenih besposličarskih snaha - kao i najsnažniji motiv svih književnosti: pobjeda ljubavi i dobrote nad silom i mrakom. * Evo sadržaja filma: Negdje u ruskoj ravnici, u samotnoj kolibi, živio je starac sa tri sina. Najstariji je bio dug i suh, srednji malen i debeljuškast, dok je najmlađi Ivan bio stasit i nasmijan mladić. U lovu ona starija dvojica uvijek su ostajala praznih ruku, dok je Ivan svojim lukom i strelicama uspješno gađao zečeve, divlje patke i drugu divljač. Starac je tako živio u osami, mučio se u gospodarstvu i kuhanju. Stalno su se ređale neprilike: tek što bi istjerao kokoši iz prosa, našao bi koze u kupusu i svinju koja je polizala prosuto mlijeko. Sve je išlo naopako. - sinovi su ostajali bez ručka.Starcu je dozlogrlilo i on se na njih izdere: “Potražite sebi žene! Ja vam više neću voditi kućanstvo.” Okupljeni u dvorištu, svaki je od sinova odapeo jednu strelicu. Gdje ona pogodi, tu je dom iz koga treba dovesti mladu. Strelica najstarijeg letjela je između gora i dolova do plemićkog dvora, udarila u zrcalo pred kojim je sjedila boljarska kći, mršava i dugonosa, i razbila ga. Nastala je vika: “Eto, udaće nam se ljepotica!” Strelica drugog sina, bucmastog proždrljivca, doletjela je do kuće bogatog trgovca i zabila se u drveni oroz koji je zakukurikao. Debela trgovčeva kći koja je sjedila na pragu i halapljivo jela trgla se, a oko nje je nastala graja: “Hej, doći će ženik po našu mladu.” Ivanova strelica udarila je u ribnjak, pala na dno i zabila se u lotos na kojem je sjedila žaba. Lotos je naglo počeo da raste, uzdigao se na površinu vode, a na njemu žaba i strelica. Ivan je uzeo žabu koja mu je tako bila određena za mladu i odveo je kući. Tu su čekala braća sa svojim odabranicama koje su se već bile posvadile. Otac je nad sva tri para prelomio strelice. Naredio je nevjestama da u svijetloj mjesečevoj noći požnju pšenično polje, a on sa sinovima pođe na kositbu. Lijepe i razmažene nevjeste, umjesto da se prihvate posla, zapodjenu svađu i njihova bi se tuča zlo svršila, da ih svojim tužnim jaukom nije prekinula žaba. Ljutite, one je izbaci kroz prozor, ali u tom času iz raspukle žablje kože pojavi se divna djevojka: Prekrasna Vasilisa. Dok su dvije ljenjivice onijemile od čuda i zavisti, Vasilisa je pošla u polje i svojim zlatnim, vrijednim rukama svršila sav posao. Dok je ona radila nevjeste su se potukle oko žablje kože, misleći da će ona koja je navuče postati krasoticom. Svađale su se i u tome je i razderale. Vasilisa je na povratku našla u kući samo ostatke kože kako gore na ognjištu. U to su se vratili i kosci, zadivljeni Vasilisinom ljepotom. No ona je, kada joj je nestala koža, opet pala pod vlast okrutnog ognjenog Zmaja. Za kaznu što je odbila da postane Zmajevom ženom, Babajaga ju je pretvorila u žabu i poslala na dno ribnjaka. Opet je Zmaj došao po nju u vihoru i oblaku prašine i oteo je od Ivana. Ivan se zakleo da će Vasilisu pronaći pa makar morao otići i na kraj svijeta. Ispraćen očevim savjetima, pošao je na put i nakon mnogo dana i noći stigao do kovača-pustinjaka.. Kad ga je zalitao sa put i ispričao mu kuda se je uputio, - kovač mu je objasnio što “narod zna”: Zmaja može neko da pogubi samo čudesnim mačem koji se nalazi na dnu bunara u devedeset trećoj zemlji. Na vratima koja vode do mača visi brava koju otvara ključ sakriven u zlatnom jajetu, a jaje u sivoj patki koja leži u škrinji obješenoj na visokom boru. Da bi se sve to moglo dostići, potrebno je ono što otvara sva vrata - priprosto i smiono srce koje se ničega na svijetu ne boji. Sve je bilo kako je rekao kovač. I prebrodlvši sve zapreke Ivan je uz pomoć medvjedice kojoj je poklonio život i pomoću njenih mečića, pribavio ključ, pronašao mač i konja i obračunao sa Zmajem i njegovom pomoćnicom. Dobrota i hrabrost su pobjedile. Prekrasna Vasilisa, spašena u posljednji čas, odjahala je sa svojim Ivanom put svoga novog doma. * Zadržavši svu bujnost mašte kojom se odlikuje ova narodna pjesma, scenarij i režija filma uspjeli su da se posluže mnogim preimućstvima filmske tehnike, da na platnu dočaraju ljepotu ruskog pejsaža, iznenađenja i obrte radnje, prizore čudesa, groze i fantastičnosti. Vođeni sigurnom rukom režisera Aleksandra Rua svi su glumci, bez obzira na opseg uloge, dali profinjene kreacije, bogate ubjedljivim detaljima. Muzika L. Polovinkina dala je više nego pratnju i okvir radnji, uzdižući se mjestimice do zvučnih slika i raspoloženja koji idu među najbolje, što smo čuli u tonfilmu.