3 maja o. g. naglo sam se razbolio, dobio sam temperaturu od 39 stepeni i morao napustiti dužnost Kad sam legao u postelju, osjetio sam neodložnu potrebu na ukazivanje ljekarske pomoći. Osim toga plašio sam se, po nekim simptomima, da se na radi o nekoj opasnoj zaraznoj bolesti. - Kod Okružnog ureda, gdje sam osiguran, nisam se mogao koristiti ljekarskom kućnom posjetom stoga, što na bolesničkoj uputi piše da se za kućne posjete mora najaviti prije 10 sati. Takvo najavljivanje nisam mogao učiniti stoga, što nisam znao da će mi pozliti u 11 sati. Uzalud su učinjeni pokušaji da se posjeti privatni ljekar, stoga što svi privatni ljekarni na koje sam se obradio, bili tada angažovani. Zamolio sam svoga druga koji me posjetio da se obrati za pomoć Crvenom Krstu. Kad je moj drug preko telefona zatražio pomoć, podvlačeći da se bolesnik nalazi svega 50 koraka od Crvenog Krsta, dežurni ga je uputio na dežurnog ljekara u ambulanti Crvenog Krsta II rejona na telefon br. 36-91. Na molbu moga prijatelja za pomoć jednom teškom bolesniku, dežurni iz ambulante Crvenog Krsta II rejona je odgovorio: “Neka dođe u ambulantu.” Ponovo upozoren da je bolesniku nemoguće zbog velike temperature i teške klonulosti doći u ambulantu, dežurni je odbio da ukaže pomoć. Na primjedbu moga druga da bolesnik tako može i umrijeti, a nema drugog načina za ukazivanje ljekarske pomoći, dežurni je cinički odgovorio: “Pa pokoj mu duši”. Na revolt moga prijatelja, dežurni je odgovorio: “Pardon, ako je žensko, pokoj joj dusi!” Ovo je bilo 3 V 1946 u 14 sati. Ako građani koji su u nevolji ne mogu dobiti ljekarsku pomoć kad im je neophodna, mogli bi bar izostati ovakvi bezdušni odgovori iz jedne humanitarne ustanove, kao što je Crveni Krst.