“Eno peći druže, ona sada radi, a to je najveća nagrada za mene.” Tako je odgovorio novator Đuro Simurdić kad sam ga zamolio da mi kaže nešto o svom pronalasku kojim je povećan kapacitet za 500% i koji je oslobodio ljevaonicu Glavne željezničke radione ovisnosti o grafitnim kazanima Morganovih peći koji su se morali dobavljati iz inostranstva. Đuro Simurdić je stajao u uglu ljevaonice okružen nekolicinom svojih drugova, koji su živo raspravljali o nečemu, dok je zadubio svoj pogled u pješčane kalupe koji su unaokolo ležali, neki još pušeći se, a neki prevrnuti, davno već ohlađeni. - Ama druže, ipak ti nemoj pisati o tome, nije to kakav veliki izum - brani se Đur u svojoj skromnosti. Ipak je Đuro na nagovor svojih drugova počeo da priča, da govori o ljevaonici i o svom pronalasku. Odavno se već u ljevaonici Glavne željezničke radione topila bronza u velikoj Morganovoj peći, kojoj je s vremena na vrijeme trebalo promijeniti grafitni kazan u kom se talio metal. I ljevaonica je radila mijenjajući “Rapidove” grafitne kazane sve do prije mjesec da na kada je nestalo tih kazana, a nije ih se moglo dobiti ni u Beogradu, ni u Zagrebu, ni bilo gdje u Jugoslaviji. Još neko vrijeme se moglo raditi, a šta će biti kada taj posljednji kazan progori? Trebalo bi obustaviti rad. Novembarsko takmičenje i obustavljanje rada - to su za naše radnike dva nespojiva pojma koja su mučila ne samo upravu radione i sindikat, nego i svo radništvo ljevaonice, a i Đuru Simurdića. - Kod nas se ne govori o obustavljanju rada već od oslobođenja, pa kako čovjek može ostati ravnodušan kad se počne o tome govoriti danas kad je zamah obnove i izgradnje u novembarskom takmičenju obuhvatio cijelu radničku klasu Jugoslavije. Bar Đuro Simurdić nije ostao ravnodušan. Razmišljao je kako da se riješi taj problem. Danas cijela Glavna radiona zna da Đuro nije badava razmišljao, jer o tome najrječitije govori njegova nova peć, koja se danas, iako je malena, ponosno koči pokraj ugasle, velike Morganke koja je mnogo brige i muke zadala radnicima ljevaonice. - Druže upravniče ja bih pokušao da prepravim onu našu malu peć kako bi u njoj mogli topiti metal za ležaje - izašao je jednog dana novator Đuro Simurdić pred upravnika Glavne radione, objasnivši mu kako je zamislio da prepravi malu peć. Kod upravnika je Đuro naišao na potpuno razumijevanje i ovaj mu je omogućio da na svom izumu radi u svoje radno vrijeme i stavio mu na raspolaganje potreban materijal kao i stručnog bravara. Za 10 dana je peć bila gotova, počela je da radi i ne samo da je zamijenila Morganku, nego je premašila njen kapacitet topljenja za cijelih 500%. Problem je riješen - ljevaonica nije obustavila rad u novembarskom takmičenju, nego se i dalje takmiči, postiže nove uspjehe, a zahvaljujući izumu novatora Đure Simurdića još i ušteđuje materijal. Pri topljenju metala u bloku, u staroj Morganki je otpadalo na izgaranje 0.8% kovine više nego u novoj peći, a trošila je 4 i po posto više koksa nego kupolna peć Đure Simurdića. Kod topljenja metalne strugotine kupolna peć je pokazala još bolje rezultate. Ušteđuje 1% na izgaranju metala, a troši 36 posto koksa manje od Morganke, osim što se kod nje ne događa, kao kod drugih peći, da se zatrpa i da uopšte ne može da topi. - Pa Đuro, zar je sitnica to što si ti napravio - smiješeći se dobaci jedan od njegovih drugova. I nije sitnica! Izum Đure Simurdića neće ostati svojina samo radnog kolektiva Glavne željezničke radione. On će uskoro postati svojina svih radnika ljevara naše zemlje, koje možda isto, kao nekad Đuru, muče grafitni kazani, manji kapacitet i velika potrošnja materijala Morganovih peći.