Na svom bezglavom bijegu ispred Narodno-oslobodilačke vojske rušeći i uništavajući sve što je stigao, okupator je pored mnogih objekata minirao i vodotoranj ispred Paromlina, koji je snabdjevao vodom željezničku ložionu u Sarajevu. Taj vodotoranj sada stoji s otsječenim temeljima na čijoj hrpi kamena i betona, nageta na jednu stranu, leži kupola na izgled neoštećena, ali ipak neupotrebljiva, toliko oštećena da se ne može popraviti. Vodotoranj na Egzeciru, od kojeg je ložiona dobivala vodu za lokomotive, pretvoren je u ruševinu, što je primoralo ložionu da problem snabdjevanja lokomotiva vodom rješava na razne načine. Zato se stalno nametala potreba izgradnje novog rezervoara koji bi obezbjedio ložionicu potrebnom vodom za lokomotive. Morao se izgraditi novi rezervoar, ali ne na istom mjestu, niti iste veličine, jer se moralo računati da će i Sarajevo dobiti normalni kolosjek. Rezervoar koji bi bio izgrađen na istom mjestu, dakle, s razinom vode u njemu svega 18 m uzdignutom od pruge, i koji bi primao istu količinu vode kao stari - 180 kubika, ne bi mogao da zadovoljiti potrebama širokotračnog saobraćaja. Zato se izgradnja novog rezervoara započela na Dolad Brdu, 43 m iznad pruge. Izgradnja brdskog rezervoara povjerena je željezničkoj sekciji Sarajevo, koja je za tri mjeseca završila gradnju novog rezervoara, duplo većeg od porušenog vodotornja na Egzeciru. Posao koji je 50-60 radnika završilo za tri mjeseca, radeći u tri smjene, zahtjevao je mnogo napora i požrtvovnog rada. Samo iskopavanje 740 kubnih metara zemlje i izvlačenje na brdo 140 vagona raznog materijala, pokazuju kako su teški bili radovi oko izgradnje rezervoara. Ali to su bili tek početni radovi iza kojih je slijedilo zidanje temelja, betoniranje, kopanje jaraka za dovodnu i odvodnu cijev, kao i postavljanje cijevi, zatim instaliranje raznih uređaja i još mnogi radovi za koje samo stručnjak može reći koliko je napora u njih uloženo. Teškoće su ipak svladane i danas je rezervoar pun vode iz Miljacke, koju je električna pumpa iscrpila iz korita rijeke i izbacila kroz potiskujuću cijev na 43 m visine gdje je napunila dva rezervoarska bazena sa 360 kubika vode. Pošto se siva voda popela u oba bazena do vrha i podigla na vrhu ugrađeni plovak koji je preko električnog prekidača dao struju sigurnosnom zvoncu kod pumpe na Miljacki - znak upozorenja radniku na pumpi da je rezervoar pun, voda je prestala da pridolazi. Ložiona je sada snabdjevena vodom za napajanje lokomotiva, i ne samo da se napajanje vrši isto kao prije rata, nego voda iz brdskog rezervoara napuni lokomotivu potrebnom vodom za 3-4 minuta, dok je za punjenje sa starog vodotornja trebalo 13-14 minuta. Ni ova ušteda na vremenu prilikom napajanja lokomotiva nije jedina prednost brdskog rezervoara, nego će on moći prilikom normalizacije pruge da snabdjeva ložionu potrebnom vodom ma gdje ona bila izgrađena, što stari vodotoranj ne bi mogao. Jaki tlak vode koja iz brdskog rezervoara kroz gravitacionu cijev dolazi na prugu omogućiće da rezervoar snabdjeva s vodom i hidrante za slučaj požara. Zato će biti podignuta 3 hidranta za slučaj požara i to u ložioni, sekciji i na željezničkoj stanici. Radnici sekcije su zabilježili još jedan nov uspjeh u izgradnji domovine, završili su jedan važan objekt koji će u subotu na svečan način biti predan željezničkoj ložioni. Pri radovima na izgradnji brdskog rezervoara pokazali su visoku svijest i požrtvovanost pri radu. Svojim primjernim radom naročito su se istakli: nadzornik zgrada sekcije Sarajevo Vojo Babić, tesar Jakov Čuljak, instalateri Ilija Nedić i Ante Mušketalo, zidar-palir Andrija Knez i tehničari Drago Doko i Josip Trboglav. Izgradnja brdskog rezervoara nije jedini uspjeh koji su radnici sekcije Sarajevo postigli u novembarskom takmičenju. Dok su jedni radili na rezervoaru drugi su radili na gradnji mostova, na podizanju staničnih zgrada itd. Radilo se u isto vrijeme na 13 mostova od kojih je most preko rijeke Željeznice na Ilidži završen i u subotu će biti svečano predan saobraćaju. Radovi na mostu preko rijeke Željeznice, čija je konstrukcija ležala u rijeci iskidana u četiri komada, počele su još prošle zime. Velika voda i nestašica mostovske građe ometali su radove koji radi toga nisu mogli napredovati. Pošto se nije mogla dobiti nova konstrukcija za ovaj 62 m dugačak most, trebalo je to pitanje riješiti na drugi način. Duž svih naših pruga bili su skoro svi mostovi porušeni i njihove skrhane konstrukcije ležale su ili u koritima brzih bosansko-hercegovačkih rijeka ili u ponorima i kanjonima presahlih riječica. Pojedini dijelovi nekih konstrukcija koje su tako ležale mogle su se upotrijebiti za izgradnju manjih mostova. Eto na taj način, sakupljajući pojedine dijelove od skrhanih konstrukcija mostova duž pruga, sekcija je riješila pitanje konstrukcije za novi most preko rijeke Željeznice. Iako je ovaj naporni posao zahtjevao mnogo vremena i truda, ipak je uspješno završen i preko novog mosta, sastavljenog od mnogo srušenih mostova, prešla je već prva kompozicija. Da je ovaj most danas završen i pored ogromnih poteškoća treba u prvom redu zahvaliti radnicima koji su nastojali da ga sagrade u toku novembarskog takmičenja, a posebno onima koji su uložili najviše truda na izgradnji ilidžanskog mosta. Najbolji radnici na mostu bili su: nadzornik mostova sekcije Sarajevo Ivica Skoković, bravar Meho Pekić, polukvalifikovani radnik Nikola Tešanović, zidar Franjo Vranić, desetar Franjo Trezner, Junuz Hadžiahmetović i tehničar Mišo Pržulj.