U jednom odjeljenju okružnog odbora ushodao se po kancelariji činovnik Stanko Švrakić, pa kad god stigne do nevelikog ogledala u ćošku, on se pažljivo zagleda u svoje glatko izbrijano lice, pogladi kosu, čupne tanke brčiće i namigne sam sebi: - Alal ti vjera, Stanko, propadoše tolike sile i države, a ti opet ostade. Nema šta, vječit si, Stanko, brate. Tako Stanko po tridesetak puta premjeri sobu i svaki put zaljubljeno pogleda u svoj lik u ogledalu, njemu vječito nov, drag i zanimljiv. I svaki put samozadovoljno namigne: - Stanko, vječit si! Bravo. Stanko! Iz dana u dan, Stanko se tako sve više zaljubljuje sam u se. U sjećanju mu sve više blijede stare neugodne uspomene. Bio je i on pod okupacijom neki đavolji činovničić, jad i čemer, pa kad je došlo oslobođenje, on tri-četiri mjeseca uopšte nije smio da se pogleda u ogledalo. Ako bi letimice i prošao pokraj njega, otud bi ga pogledalo neko zaplašeno lice, pritisnuto teškim bremenom neizvjesnosti i rđavih slutnji. - Stankooo, znaš i sam da ti nije baš najčistija savjest. Pazi se! Ako, se bude gonio mak na konac, može neki đavo stati i na tvoj rep. Vrijeme je lagano odmicalo. Stanko se primirio, pa radi marljivo kao bubica. Stali ga zapažati naši ljudi: - Ama, čujte, nije loš ovaj Stanko. Skroman je, vrijedan. Valja mu dati neku dužnost. Dokopa se Stanko prve kancelarije. I već prvog dana, on se malo otvorenije pogledne u ogledalo i ohrabrujući kaže: - Burazeru Stanko, drži se junački! Nijesi se ni ti na boga kamenjem bacao. Uostalom, tebi se, ustvari, nema šta da prebaci. I počeo je, odistinski, da živi u uvjerenju da on zaista nema nikakva repa, da mu se nema šta prebaciti za njegov dotadašnji život i da je on, uopšte, čovjek na svome mjestu. Opet zapeo Stanko, radi kao bubica, svuda se ističe. Počeli ga čak i drugima za ugled stavljati. Takav rad naravno nije ostao nezapažen. Opet naši ljudi rekli: - Nije loš ovaj Stanko. Valjalo bi mu povjeriti neku odgovorniju dužnost. Tako, malo pomalo dogurao Stanko i do današnjeg položaja, pa dahnuo dušom i rekao: - E, druže Stanko, red je da i ti jedanput predahneš. Dosta je bilo trke. Uostalom, i ti si nekog vraga zaslužan za ovu zemlju, zar nije tako? I tako sad Stanko šeta gore-dolje po svojoj kancelariji i kad god pogleda u ogledalo, vidi u njemu činovnika koji danas čvrsto stoji, koji nema od čega zazirati, a osim toga, vidi on tu, bogami, pomalo i čovjeka zaslužna za ovu zemlju. Jednom riječju, Stanko danas ima razloga da bude zadovoljan s čovjekom iz ogledala, pa da ga gleda čak i zaljubljenim pogledom. - Rasteš, Stanko, rasteš, alal ti vjera! Čuje se na vratima kucanje, nespretno i plašljivo, molilačko. Stanko sjeda za sto, izbrazda čelo, državničkim borama i lice mu poprima strog i ukočen izraz. Iza toga izraza ne možeš višo otkriti ni oca, ni sina, ni muža, ni druga, ni običnog poznanika s ulice, pa čak ni bilo kakav ljudski lik. Iza te figure koja se miče i živi, vidiš samo debela akta, raspise, brojke, datume, parafe, slutiš mašinu koja ne reaguje ni na šta živo oko sebe. Takvo je lice, vjerovatno, imao i kakav činovnik iz starog vijeka, samo je utoliko bio interesantniji, što je imao nešto više inicijative, pa je očas mogao da te baci lavovima i da lako skrati mučan birokratski postupak. - Naprijed! - gramofonskim glasom odgovara Stanko na ponovljeno kucanje. Lagano škripnuše vrata, upola se otvoriše i kroz uzan otvor uvukoše se porebarke, jedan za drugim, četiri seljaka stružući o dovratak okornim kožunima, pokislim gunjevima i najzad jednom debelom vrećom od koje njezin vlasnik, sitan žustar seljak, rijetkih brkova, bijaše načinio kukuljicu, jer je napolju padala kiša. Seljačak je bio u nedoumici, jer nije znao treba li u kancelariji skinuti kukuljicu s glave. Najzad je zaključio da mu ona zamjenjuje kaput, a pošto se kaputi u kancelarijama ne skidaju, on je ušao s kukuljicom na glavi ličeći tako na kakvog srednjevjekovnog kaluđera ili pokajnika. To njihovo ulaženje u kancelariju trajalo je dobre dvije minute, mimo svakih propisa, jer je najprije trebalo oprezno proviriti šta ima unutra, omirisati situaciju, zagledati da nešto ne oboriš, pa tek onda ući. Takav oprezan nastup vukao se kod njih, Bosanaca, tradicionalno, još od vremena Visoke Porte, Austrougarske i Kraljevine Jugoslavije. Kad je Stanko zaključio da su već svi ušli, na vratima se opet začulo struganje, pa je ušao i peti seljak. On se zadržao useknjujući se u hodniku, trubeći na nos poput parne vršalice. Najzad je Stanko digao glavu i uperio u njih prazan pogled koji ne vidi ništa i nikoga. - No? Kožun je gurnuo kukuljicu, kukuljica sе okrenula pokislom gunju, a gunj je pogledao u svoje bose mokre noge koje su na čistom podu već stigle da načine Crno More i Kaspijsko Jezero, pa je ispotiha počeo: - Znaš, druže, raskaljao nam se put do nove škole od ovih kiša, djeca nam po blatu gube opančiće, pa smo došli da nam date dozvolu da u državnom kamenolmu nakopamо šljunka i koji kamen za popravak puta. Kopali bi mi sami, o svom trošku… Onaj seljak s kukuljicom, najslabiji od sviju, pa valjda zato i najoprezniji, pažljivo je prosuđivao efekat govora po Stankovom licu, pa videći da je ono jednako nepokretno, zaključio je: - Propali smo - ne sluša! Zaista, Stanko ih nije čestito ni slušao, samo je nestrpljivo čekao da već jednom završe i mislio neke svoje misli. Ipak su mu do sluha doprle riječi “državni” i “kopanje”, pa videći da seljaci, po običaju, natenane rastežu stvar, naglo ih je prekinuo: - Ama ljudi božji, promislite i sami, kako bi to bilo, da sad neko ovdje, u državnoj kancelariji, stane kopati rupu?! Seljaci su uplašeno pogledali u pod, kao da je u njemu iskopan čitav bunar, a onda su se u nedoumici zgledali kao da će reći: - Đavo ga znao, možda je zaista nekako tako. Ipak je glavni govornik bio uporan: - I kola nam se zaglibljuju, drva do škole ne možemo oćerati, čitave lokve po putu. Mi bi pored puta iskopali grabu, čitav kanal, pa nek voda otiče. Samo da nam iz kamenoloma… Do Stanka su, opet, doprle rijeci “voda”, “kanal”, pa je ponovo prekinuo molioca: - Kanal! A znate li vi da se u vodi legu komarci, pa kad vas malarija stane tresti. Seljaci su se opet zgledali, ali sad već određenije, sa prečutnim zaključkom: u ovoj se crkvi ne pomaže bogu moliti. Kad su njih petorica izišli na vrata Stanko je još dugo, u nedoumici, žmirkao nešto mu je u svemu ovome smetalo. Najzad se dosjetio: - Vidiš, učinio sam propust. Trebalo je onoga niskog opomenuti da skine kukuljicu, jer ona, u ovoj prilici, zamjenjuje kapu. Dotle su se seljaci u hodniku sašaptavali, kombinirali i pravili nove planove, usput se useknjujući, zgledajući i pipkajući kao mravi kad se dogovaraju pred nekom preprekom. Najzad su svi upitno pogledali u kukuljicu, a kukuljica u vrata sekretara odbora, a to je na njihovom nemuštom seljačkom jeziku značilo: - Kud ćemo sad, kazuj! - pitaju seljaci. - Kod sekretara, pa kud puklo! - odgovori onaj s vrećom na glavi. Sekretar ih je dočekao udobrovoljeno kao da je odavna priželjkivao da baš oni uđu: - Ama gdje ste vi, nema vas ni na vjeru! Kiša, a? Opet se, sad već slobodnije, ponovila molba za kamen i šljunak iz državnog kamenoloma. Sekretar je odmahnuo rukom široko kao da dijeli milione. - Kopajte, brate, i vozite koliko hoćete. Zato i jest kamenolom da posluži za takve potrebe. Opet su se molioci pogledima stali dogovarati? Đuro Kaljak pogledao je Dmitra Nevesilicu, Dmitar je pogledao Trivu Ježa, Trivo Todora Kamenovića, a Todor, opet, u njihovog zajedničkog tajnog savjetnika, Simu Nuždu, koji je ispod svoje konspirativne kukuljice dao znak da se može govoriti. - Pa mi smo kao već nešto kopali - neodređeno je počeo govornik Đuro Kaljak. - Vrlo dobro! - uzviknuo je sekretar radosno lupnuvši šakom po stolu. - Takve vas hoću! Ako vam nešto zatreba inženjer, i njega ćemo poslati. Opet je oprezno oko Sime Nužde dalo tajanstven svjetlosni signal, a nato je Đuro počeo, stidljivo kao snaša: - Znaš, druže, hvala ti, ali nama ne treba inženjera - mi smo put već završili. - Pa što ste onda dolazili, đavo s vama?! - začuđeno je zinuo sekretar. Na to se javio Simo Nužda, oborivši oči i nevino poigravajući prstima obiju ruku kao da plete kapicu za malu bebu: - Pa, ovaj… eto… - mi došli da upitamo, da ne bi bili što krivi… Na polasku, u prolazu pored Stankove kancelarije, Simo Nužda lagano otškrinuo vrata, povirio unutra i oprezno obavijestio: - Mi dobili dozvolu za kopanje. Stanko je, iznenađen, ustao i ostao tako ukočen, tupo gledajući preda se. Šta je sad ovo? Tu nešto nije u redu. Ogledalo se zamutilo i njega je bilo strah da se u njemu pogleda.