Najveća turistička zanimljivost predratnog Sarajeva bila je njegov stari grad Vratnik. To je ustvari, oduvijek bila kao varošica za sebe, glavna sarajevska tvrđava u čijim se zidinima nalazio veliki broj mahala i sokaka sa ulicama, trgovima i zanatskim radionicama raznih vrsta. Pošto je stara vratnička tvrđava, poslije katastrofe koju je gradu nanio austriski vojovoda Eugen Savojski, bila slaba, Turci odluče da izgrade veliku tvrđavu na brigu koji dominira nad Sarajevom i njegovnm priliazima. Po zamisli bosanskog vezira Ahmed paše Rustempašića-Skopljaka, 1729 godine, tvrđava je trebala da opaše glavni dio starog grada oko 450 kuća. Zid je, prema tim planovima trebao da bude debeo dva aršina, a visok u čitavoj svojoj dužini no 10 aršina. Dužina zida bi se mogla obići za jedan sat običnog hoda. Radnje na ovoj tvrđavi su napredovale nekad brže, nekad polaganije, ali teških vremena i čestih ratova vratničke bedeme dovši tek 1739.g Alipaša Hećimović. Stari turski bedemi, koji su sada proglašeni kulturno-istoriskim spomenikom i stavljeni pod zaštitu i čuvanje, zagovaraju i danas vratnički kvart Sarajeva, koji broji preko 12.000 stanovnika. Ovaj dio grada odvojen zidinima i kulama, imao je do nedavno svoj vlasiti život: svoje čitaonice, svoja društva, klubove, kavane, trgovine, pekare i mesarske radnje.. Imao je čak i svoje korzo, na kojem je, naročito petkom i nedjeljom poslijepodne, šetao veliki broj muslimanskih mladića i djevojaka. Sav život Vratnika odvijao se i na malom šarenom trgu-Mejdan. Na sred trga, kao i u mnogim mjestima u Bosni i Hercegovini, zasađena je ogromna granata lipa. Pod njom su u hladovini za toplih ljetnih večeri, ovdje englenisalo i srkala kahva, a strai vratnički šeret Dedo Sabljar ovdje je sa svojim jaranima zbijao šale i pehlivanlike. I danas Vratnik u našoj stvarnosti prednjači u mnogim akcijama izgradnje i obnove. Danas ovdje postižu najbolje rezultate, Front, AFŽ, Savez boraca, i mnoge druge organizacije. Frontovci, slijededi primjer svojih sinova-prvoboraca Dovadžije, Behmena i mnogih drugih, koji dadoše živote u narodno-oslobodilačkoj borbi, izgrađuju svoje tijesne ulice i sokake, održavaju priredbe i predavanja i na masovne radne akcije dolaze s pjesmom radošću. Narod je Vratnik nazivao i drugim imenima. Zna se da je u najstarija vremena nosio ime »Careva avlija«. Postoji i jedna zanimljiva legenda vezana uz staru vratničku tvrđavu. Stari Hadži ef. Uzunić je zabilježio da je stari vratnički grad podigao nekakav Šahin Điran. Možda se po tome ovaj cijeli kraj tako i naziva, što bi to bi, u prevodu na naš jezik, značilo susjedi sokola. Ovaj Šahin Džiran je, navodno, naredio da se svo nadgrobno kamenje s područja današnjeg grada i bliže okolice povadi i upotrebi za zidaše bedema. Možda bi se u ovoj tradiciji moglo naći objašnjenje o nestanku bogumilskih stećaka, kojih je u Sarajevu i njegovoj najbližoj okolici moralo biti na pretek. Pri gradnji bedema ljudi su, kaže predanje, stajali jedan do drugoga i tako, u lancu, Jedan drugom dodavali kamenje. Umjesto kreča i vode kao malter je upotrebljavano mlijeko i so, a neki čak kažu i jaja. Posao je napredovao brzo, jer je bio zaposlen ogroman broj ljudi, jedino, kaže dalje legenda, na jednom mjestu, na današnjim Bakijama, zid se nije mogao nikako podignuti. Sve što se preko dana na tom mjestu sazidalo, preko noći se, kao kod zidanja Skadra na Bojani, samo od sebe srušilo. I ko zna dokle bi to tako išlo, da se tu nije našao neki svet čovjek koji je, kažu, rekao. Na ovom mjestu je prolivena nevina ljudska krv. Ne valja gaziti šehita (mrtvaca). Ogradite ovaj dio i zidanje će se održati. Tako je, vele, i bilo. Vratnički grad je imao burnu prošlost iako se, koliko je poznato, na njegovim zidinama samo dva puta ratovalo: 1697 godine, kada je Sarajevo opljačkao i zapalio princ Eugen Savojski sa svojom vojskom i 1878, kada je austro-ugarska vojska okupirala Bosnu. Eugen Savojski se tom prilikom dokopao cijelog Sarajeva, osim vratničke tvrđave, koja u to vrijeme nije imala ni veliku posadu, a i zidovi su joj bili dosta nesigurni i slabi. Istoričari tvrde da je na ovom mjestu postojala mala tvrđavica još u predistorisko doba. Kasnije je više puta prepravljana i dograđivana. Turski putopisac Evlija Čelebija je 1660g. opisao tvrđavu i naveo da ju je, prema pričanju naroda, sagradio kralj Dobrobić. Istorija, međutim, nije uopšte zabilježila ovo ime, na se ne zna da li je i postojalo. Godine 1805 udario je grom u barutanu koja se nalazila u jednoj tvrđavskoj kuli. Od jake eksplozije cijela tvrđava pretrpjela je štetu nastao je požar, a bilo je i mrtvih. Kamenje je s tvrđave dolijetalo čak do zgrade Konaka (gdje se danas nalazi Prezidijum Narodne skupštine). Jedan njemački vojni izvještaj iz toga vremena kaže, da je u tvrđavi smješteno 12 baterija i isto toliko tornjeva sa 80 srednjih topova i 12.000 janjičara. Gradom, odnosno tvrđavom, upravljao je dizdar, zapovjednik tvrđave. U tamnicama vratničkih bedema odigralo se na stotine tragedija. Među najstrašnije i najpotresnije stranice u nepisani ljetopisima vratničke tvrđave dolaze svakako krvološtva Abdu-Rahim paše koji je, poslije dolaska iz Zvornika, ovdje poubijao preko 500 sarajevskih građana. God. 1756, za vrijeme buna i nemira nastalih zbog sukoba između porodica Morića i Halilbašića o prevlast nad sarajevskom čaršijom, u tvrđavi je zadavljeno 27 uglednih Sarajlija, među njima braća Morići, Pašo i Ibrahimaga, o kojima pjeva i poznata narodna pjesma Ferman stiže iz Stambula, bujruntija iz Travnika, a na ruke dizdaragi — da uhvati dva Morića, dva Morića, dva pašića«. Godine 1771 izbila je u Sarajevu buna protiv sultanove naredbe o ubiranju danka za ratnu pomoć. Sultan posla u Sarajevo nekog Alijagu sa katil-fermanom i on poubija u vratničkoj tvrđavi velnki broj ljudi. Osim kolovođa i učesnika bune, zaglaviše i oni koji su bili bar i malo sumnjivi. Za vrijeme turske i austriske uprave sa Žute tabije na Vratniku pucanjem topova objavljivan je požar u gradu. Kad se vatra pojavila u zidinama same tvrđave, ispaljivan je jedan hitac, dva za požar u centru grada, tri na lijevoj, a četiri hitca na desnoj obali Miljacke i na periferiji grada. Topom se sve do 1914 objavljivalo i podne u Sarajevu. Vratnik ima jedanaest mahala. Sve mahale dobile su i svoja imena po osnivačima džamija, a imaju i druge nazive. Ulice se zovu: Gerdan hadži Husein ili Strošići, Topal hadži Inhan-Lubina, Hovadže Zade hadži Mustafa -Musluk, Iplidžik Sinan- Širokac, Sinan Vojvoda Hatun -Pod orahom, Divan Katib Hajdar efendije -Pod bijelom džamijom, Sagrk hadži Mahmud -Hendek, Než Zade hadži Hasan - Dol, Kasap Zade hadži Ibrahim - Carina, Kadi Ahmed efendije - Pod gradom, Mokro hadži Sinan- Ćebedžije i dio Muslihudin ulice, Ploče ili Dizdareva ulica. Na Vratniku su oduvijek, uglavnom, živjele zanatliske porodice. U samom Vratniku bilo je nekad 100 ćebedžiskih kalfa, ali su stanovnici pripadali i drugim esnafima. Od starih aginskih porodica ovdje su živjeli: Hadžikazaferović i Mačkari, od posjednika Bajramagići i Brkići, a od trgovaca Čelebići, Kujundžije, Kreševljakovići i Misire. O sarajevskim dizdarima, koji su zapovjedali tvrđavom, ima malo podataka. Zna se za osmorncu: Haci Inhanagu Topalovića sredinom petnaestog stoljeća, dizdar Mustafu (1564 g.), nekog Bektašagu (1729 r.), dizdar Mehmedagu (1756 g.), Salihagu (1783-1791). Te godine postavljen je za dizdara „s Vidina svrgnuti starac, kolćehaja Mustafa«, kako je u svojoj kronici zapisao Mula Mustafa Bašeskija.Od 1797-1799 g. ka Vratniku je bio zapovjednik tvrđave Ahmedaga, koji je uhvaćen radnji pronevjerenja nekih dukata, a posljednji dizdar bio je Ibrahimaga. On je poginuo u borbi protiv austriskih okupatorskih četa 19 avgusta 1878 godine. U vratničkoj mahali Sinan Vojvoda Hatun, koju narod naziva i Pod Orahom, rodio se i proveo svoje prvo djetinjstvo sarajevski kritičar i kulturni istoričar dr. Jovo Kršić urednik časopisa »Pregled“. Godine 1941 ubijen je od strane ustaša. Ova mahala opjevala je u jednoj lijepoj narodnoj pjesmi sevdalinci, koja, u jednoj varijanti, glasi: Na vratniku, Pod orahom, voda provrela, Tu dolazi lijepa Diša vodu zafaća. Sočo joj se s grada baca zlatnim prstenom: »Uzmi, Dišo, uzmi, dušo, moja ćeš biti! »Uzmi bogme, ne trebaš mi, imam drugoga!« Utvrđeno je da je ovu pjesmu ispjevala vratnička dejvojka Atifa Pandžina. Bilo je to prošlog stoljeća, kada su njezini roditelji znog nasilja okupatorskih austro-ugarskih vlasti iselili u Tursku. Narod je poslije izmjenio ono »lijepa Tifa vodu zafaća« u lijspa Hifa vodu zafaća«. U jednoj varijanti ove pjesme ima tužan završetak koji glasi: »Zbogom ostaj šeher Sarajevo. Djevojka je volila svoju zemlju, ljude, svoj kućni prag, pa ju je obuzela tuga kad je to sve morala ostaviti i seliti u tuđi, nepoznati svijet. Ona se, kažu, poslije udala u Inegelu, u Turskoj, ali nikad nije zaboravila svoju otadžbinu i svojoj je djeci pjevala o ljepoti naših krajeva. Najposlije umrla od tuge za rodnim krajem. Novo vrijeme donosi široke vidike i nove potrebe, jer danas ljudi žive slobodnim životom. Staro Sarajevo se najduže zadržavalo na Vratniku. Osim priče o Osman Topalpaši, koji je ovdje svakog predvečerja akšamlučio i sejrio gledajući Karađozovo pozorište, ostale su mnoge priče o šejtanbaši Dedi Sabljaru i Djevojačkoj česmi za koju su vezane legende i vjerovanja. Do prije nekoliko godina sjedila je u svojoj oronuloj kućici jedna stara muslimanka iza koje je ostala čudna iststorija prilikom okupacije Sarajeva priklali su je austriski vojnici i ostavili u lokvi krvi, jer se kao mlada djevojka s puškom u ruci borrila da od napadača i neprijatelja sačuva svoj kućini prag. Dogodilo se ipak da su joj zašili grkljan i da je ostala živa. Novo vrijeme je raskopalo i uništilo staru tursku kaldrmu u glavnoj ulnci vratničke tvrgave koja je nosila ponosno ime Širokac iako je njena cijela širina nekad iznosnla svega dva metra. U sve uličice i sokake ušao je dah života i izgradše: frontovci Vratnika predvođeni svojom partiskom organizacijom, popavljaju ceste, proširuju električnu mrežu, raspravljaju o poboljšanju životnih uslova trudbeničkih masa. Oni u socijalističkoj otadžbimi izgrađuju novi život.