Ima takvih sitnica vrlo mnogo govore našem gradu. Svikli smo već njih, pa na nam toliko ne bodu oči iako su vrlo nekulturne i o nama vrlo rječito govore. U drugim nekim gradovima Jugoslavije, na primjer u Zagrebu,u Ljubljani i Beogradu, mnoge od ovih stvari su ako ne sasvim uklonjane, a ih ono sigurno svedene na najmanju mjeru.Počnimo, na pr. sa otpacima papira, krpa i drugih drangulija kojih svakodnevno možeš sresti na svakoj sarajevskoj ulici, u ovakom parku, na čak i u kinu, pozorištu itd., u dovoljnim količinama. Niko ne razmišlja gdje će baciti komad zgužvanog papira hoće li to kome smetati i kakvu će, na kraju krajeva, sliku pružiti grad nasut takvim hrpama papira.U nekim mjestima građani razmišljaju gdje će ostaviti kartu poslije vožnje tramvajem, dok kod nas i nikoga ne zaboli glava i kad čitave novine zgužva prolazniku pod noge. Druga bolna tačka naše nebrige može se reći nekulturnosti, jeste istresanje smetlja kroz prozor. Mnogi ne vode računa o tome da li je uopšte zgodno i higijenski istresati ćilime, ostatke hrane i drugo smetlje na ulicu. A da se i ne govori o tome što sve oni što se istresa dođe ljudima u lice, u nos, pluća. Nedavno sam prolazio Konstatina Jeftića ulicom. Bilo je oko 2 ili nešto maIo više sati popodne, dakle, usred dana. Bio sam veseo: jedno jer sam sretno svršio neke kancelariske poslove, a drugi, najvažnije, što me čekaju kod kuće djeca, žena, ručak. Baš kad sam bio u tim razmišljanjima kad odjednom fljas! prenu s jednog povisokog prozora iznad mene kanta neke smrdljive vode i cijela me okupa. U prvi mah sam se smeo, iznenadio nisam se nadao ovoj besplatnoj kupki. Šta sam mogao pogledao sam gore i rekao »hvala«. Moja je se žena poslije raspravila ovaj slučaj. Komšinica koja je prosula vodu klela se svim i svačim na svijetu da je to nehotice učinila, da je mislila da nema niko na ulici u da je voda bila čista eto samo je u njoj oprala nekoliko tanjura! Molila je da joj oprostim. Ja sam joj oprostio, neka je đavo nosi! Ali zamislite da se to dogodilo nekom strancu ili da se to događa, nedaj bože svaki dan! Naši tramvaji su posenan problem. Jeza vas spoadne kad vidite ono svakodnevno vratolomno trčanje, uskakivanje, izlijetanje i vješanje po vratima. Ne bi bilo čudo da svaki dan bude nekoliko žrtava. Ovak hoće da po prvi uđe u kola i da baš s onim tramvajem ode do koga prvo stigne. Šta bi bilo da čovjek malo pričeka doći će nova kola! Stići će na vrijeme. Ali, jok! Svak hoće da odmah uđe. Ima i nepotrebnih rasprava sa vozačem (iako je to zabranjeno!)bima svađanja sa kondukterom, ima neumjesnih šala.bA prije nekoliko dana vidio sam i ovaj slučaj: na srednje pruge, između dvije stanice, nastala je uzbuna, kočenje — i tramvaj je stao. Uskoro je dojurio sav znojav, isplažena jezika kondukter. On je na prethodnoj stanici lijepo izišao da nešto kupi, a tramvaj je odjurio. Zar ovo izgleda lijepo? Ne, svakako ne Opet ćemo nastaviti sa ovim »sitnicama« koje u životgu našeg grada, mnogo znače i o kojima ćemo, svakako, morati da povedemo više brige