Borba za noćni mir naših trudbenika pretstavlja ustvari jedan vid borbe za kulturniji izgled našeg grada uopšte. U Sarajevu se uvriježio jedan običaj da ljudi prave buku galamu i tamo gdje ona u stvari nije mi potrebna. Zar je potrebno, na primjer, vozačima motornih vozila da i poslije deset sati u noći kad naulicama nema velikog prometa onako bjesomučno zavijaju i buče svojim sirenama? Zar je potrebno onima koji prave izlete ili akšamluče po baščama da se poslije 10 ili 11 sati noću, kad trudbenici uživaju blagodati odmora i krijepe sa snom, onako divljački deru ulicama, psuju, urlaju i pjevaju tako glasno da bi razbudili i onga koji se zabravio sa devet brava? Zar je, na kraju, potrebno da pojedini puštaju svoje radio aparate da proizvode tolike šumove i galamu da je nemoguće zaspati cijelom komšiluku. Evo za ovaj posljednji primjer narušavanja mira i neodgovornog rukovanja radio aparatom sljedećeg slučaja što nam ga je opisao jedan prijatelj. Prije mjesec dana otprilike naseljena je u gornjem dijelu Miloša Obilića ulice jedna lijepa novogradnja. To je zgrada Kinotehnike. Dosada je ovo bio lijep, miran kraj, ali otkako doseli ovo preduzeće među nas, na velikoj smo muci. Mi više ne znamo ni za dan ni za noć, jer se tu u svako doba iz ove zgrade čuje tolika halabuka od radio-aparata, megafona, pjesme, dovikivanja, itd da tim više nemam mira. Ja i ne stanujem u Miloša Oblića ulici, već malo dalje u Konstantina Jeftića ulici, ali, brajko, nisam ni ovdje zaštićen od ove zaglušne buke i galame kojom nas obasiplje ova tehnika«, kako jedan reče.I samo običnim danom, nego i u nedelju, kad preduzeća ne rade i kako pušteno svakom trudbeniku da se pošteno odmori u svome domu. Eto jučer u nedjelju započelo je u tehinici da se svira, galami i prije 6 sati ujutro! I nije im dosta pjesme i vike, nego se kroz tri obližnje mahale gromoglasno razlijego glas preko megafona: »Pažnja Pažnja! Neka se drug Ilija odmah javio drugu direktoru!« Eto tako se šaljivdžije ranom zorom šegače i ne daju narodu da odspava jer je njima izgleda njihovo zadovoljsto preče od svega ostaloga«. Sve ove pojave pružaju vrlo ružnu sliku i u očima onih koji dolaze naš grad stvaraju o nama jedno mišljenje koje ne bi smjelo da resi našeg novog čovjeka. Zbog toga ova natpis treba završiti povikom koji je uputio onaj prijatelj iz Konstantina Jeftića ulice štž ga progone radio-aparati i mikrofoni čak iz Miloša Obilića ulice: pobogu zar se ovome ne može učiniti kraj?«