Razvitak pošte i poštanske službe u starom Sarajevu i u Bosni i Hercegovini kretao se vrlo laganim, sporim koracima. Zaostajao je mnogo iza razvoja pošte u drugim našim krajevima naročito iza susjdnih evropskih država. Za vrijeme turskog vladanja bosansko-hercegovački trgovci, naročito sarajevski, stajali su u živim trgovačkim vezama s inostranstvom. Bosna je izvozila veliki broj prirodnih proizvoda kao što su žito, stoka, mrs,vosak i mnogobrojim rudarski proizvodi, a uvozia je: oružje, svilu, šećr, kafu, pamuk i ostalu prekomorsku robu. Zbog toga je morala postojati i razgranata trgovačka veza s inostranim trgovačkim centrima. Te veze bile su osobnto bliske između Bosne i pojedinih dalmatnskih gradova preko kojih je bio prirodni put za važnija ishodišta bosanske trgovine. Privredni i trgovački intersi onoga vremena zahtijevali su češće održavanje pismnih veza između Bosne i dalmatinskih gradova, naročito Dubrovnika. Ove veze su održavane još sa Mlecima, Zadrom, Splitom, Gracem, Osijekom, Zagrebom, Beogradom, Budimpeštom, Bečom i Carigradom. Zbog slabih konunikacionih veza, trgovački promet se odvijao vrlo teško i sporo primitivnim karavanskin putevima, na konjma i devama, a tek kasnije, kad je izgrađeno nešto najpotrebnijih cesta, taj promet je prebačen na kolski, kiridžijski put. Zbog takvog stanja puteva i pismene veze Sarajeva i cijele Bosne bile su dosta primitivne i neuredne. Trgovci su zbog svojih poslova moralni češće putovati iz jednog mjesta u drugo, iz jednog kraja u drugi, na čak i iz jedne u drugu zemlju. Vaš zbog toga bosanski trgovci bili su prvi i u to vrijeme skoro jedini prenosici pošte i pismenih saopštenja. Pismeni promet zavisio je, dakle, o slučaju i sreći, na odašiljač pisma nije nikad bio siguran da li će ono stići u određene ruke ili neće. Tu nesigurnost i taj rizik pojačavale su razbojničke i hajdučki napadi koji su bili česti na tadašnjim »carskim drumovima«. Ovi napadi nisu bili rijetki naročito do onoga vremena dok turska uprava nije oštrim kaznama i jačom oružanom snagom bolje osiguravala trgovačke prometne linije na putevima drsko kojih su prolazile karavane. Godine 1846 osnovao je dubrovački trgovac Rajković privatnu poštu u Sarajevu. Ova pošta držala je liniju Sarajevo-Brod i Brod-Sarajevo. Neki tvrde da je to prva poštanska služba za javni pismeni promet u ovim krajevima. Ima ih, međutnm, koji tvrde da je još bosanski valija Ćamil-paša, dvije godine prije toga, uspostavio redoviti saobraćaj između Bosne i istočnih zemalja i pokrajina turskog carstva. Svake nedjelje jedanput pošta je na ovoj liniji odlazila i dolazila noseći pisma, pakete i vrijednosne pošiljke. Sve do te godine Bosna nije poznavala stalne poštanske službe. Svu poštu koja je trebala državi prenosili su tatari na svojim brzim konjima. Svoje konje oni su izmjenjivali na raznim etapama puta, u takozvanim menzilhanama, gdje je uvijek bio dovoljan broj odmornih i uhranjenih konja. Ove ustanove služile su i kaspije kao neka vrsta ureda za poštansku službu i njenu zaštitu na svim liiijama, kuda su saobraćale turske državne pošte. Uz ove ustanove obično su se nalazili hanovi i karavan-saraji, gdje su putnici i trgovci mogli, uz plaćanje iči posve besplatno, dobiti konačište i prehranu. Pisma, koja su otpremana iz Sarajeva pomenutom Rajkovićevom poštom, nosila su datum i žig na kome je pisalo »Saraglio«. Međutim, godine 1851 započnnje ozbiljnjiji i brži razvitak pošte u Bosni i Hercegovini osnivanjem austijske konzularne poštanske službe. Generalni austriski konzulat, koji je u Bosni imao velike zadatke zbog posebnih interesa Austrije na Balkanu, osnovao je ovdje svoju vlastitu poštu. Njome su mogli da se služe i svi ostali građani tako da je privatna poštanska služba na ovaj način postala vrlo velika i obmna, naročito između Bosne i austriskih pokrajina, pogotovo Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, kao i svih mjesta gdje su postojali austrniski konzulati u okviru granica turske države. Pod diplomatskom zaštitom Austrije, koja je tada uživala najveći ugled u Turskoj, ova pošta je bila veoma sigurna i efikasna. Austriska konzularna poštanska služba nije imala svoga žiga u današnjem obliku. Pisma koja su upućivala preko nje dobivala su ovaj natpis: »K.K. Ceneralkonsulat for V. und H.« U to vrijeme počinje i življi dodir Bosansko-hercegovačkog rodoljubivog stanovništva s narodnim prvacima i predstavnicima ilirskog pokreta. Trgovci su pisma ovakve vrste nosiln s velikim strahom, skrivena u robi, naročito u vrećama žita, a i posebni kururi su ih krili kao zmija noge. Konzularna poštanska služba je mnogo slobodnije baratala sa pismnma ove vrste. Jedan dopis, koji je u zagrebačkim »Narodnim novinama« izašao 3 februara 1847, najbolje prikazuje prilike i teškoće sa prenosom pošte i položaj u kome su se nalazili anonnmni dopisnici inostranih novina, na koje se u granicama turskog carstva budno pazilo. Taj dopis glasni: »Iako nitko, ja bi vaš dopisnik bio (»bilo bi nam drago« dodaje uredništvo), ali okolnosti ne dopuštaju. Lako je knjigu napisati, ali mučno je knjizi knjigonošu naći. U nas pošte nema. Drugi uzrok, što na ovoga, koji se novina bavi gledaju njegovi kao na bijelu vranu; i na prvo rječkanje u oči mu govore, da nastoji Bosnu Racima prodati. Kao da Bosna leži na peko istinu kukavnoga jednog dopisinika. A treće; ko istinu gudi, gudalom ga po prstima biju. Ima ljudi neprosvjećenih, koji bi htjeli činiti što hoće, a žele da drugi stisnu oči. Nadam se, da će i njihovu carstvu svršetak doći. Ako te jedanput uhvate u zlu, uvijek si ti kriv svakome zlu.« U istome listu od 23 augusta 1848 objelodanjen je dopis iz Bosne, u kome nepoznati dopisnik ističe (IZVORNIK NIJE ČITAK) »Iz ove nesretne zemlje slavenske imali bismo vam uvijek pisati, ali što ne pišem nemojte držati, da ne hajem: nemojte misliti, da u Bosni domorodaca nema, koliko bi vam štogod javljali. Uzrok je, što ne smijemo, jer ovdje španska inkvizicija vlada i svaki domorodac mora ovdje strepiti. Zato oprostite što nama ovdašnjih dopisnika nećete moći nikad doznati, jer se podpisati ne smijemo « Turska državna pošta se pred kraj turske vladavine u Bosni počela preuređivati u modernizovati. Malo po malo, počela je osim državnih pošiljki i privatna pisma, novac i robu. Najprije je uvedena pješačka pošta, a kasnije o klona. Pješak-poštar je u početku imao praporce na nozi, kao vidan znak da pošta ide. Nakon dolaska pošte, sva pisma su se istresala u zajedničke košare pa je narod dolazio na određeno mjesto, preturao po košari i tražio svoja pisma. Prva truska pošta je u Sarajevu kao sjedišti vezira i glavnom mjesti pokrajine. Kasnije su otvoreni poštanski uredi u Mostaru, Travniku, Livnu i Banja luci. Do okupacije 1878.godine otvrena je u Bosni i Hercegovinin svaga 20 posštanskih ureda. Turske državne pošte u Bosni i Hercegovini u to vrijeme uopšte imale žigova osim sarajevske i mostarske. Ove dvije pošte imale su svoje vrlo primitivne žigove. Sarajevska pošta imala je ovalni žig s polumjesecima, dok je mostarska pošta imala maleni crveni žig. Uz izvedbene žigove, na samim listovima omotima (kovertama) rukom je bio ispisan iznos poštasnke takse jer maraka u to vrijeme nije bi bilo. Država odnosno vilajetska vlat, izdavala je prenos pošte pod zakup, svaku liniju posebno. Za vrijeme vezirovanja Osmaj Topal paše uvedena je prva kolna pošta na pruzi Sarajevo Brod. Pošta je iz Sarajeva je išla svakog četvrtka uveče a iz Broda se vraćala svake srijed uveče. Osim toga svake nedelje išle su pošte još za Srbiju, Hercegovinu i Carigrad. Poštanske činovnike namještala je sama Porta bez utjecaja bosanskog pokrajinskog vijeća. Samo onda, ako se neko imao potužiti na poštu, intervensila je bosanska vlada. U mjesecu junu 1860.godine, kako stoji u poznatoj Muvekitovoj kronici, otpočelo je postavljanje telegrafskig vodova, krz Bosnu. Najprije je provedena linija takozvanim bosanskim drugom do Sarajeva, a zatim od Sarajeva prema Brodu, bišću i Hercegovini. Sarajevska telegraska stanica smještena je u jednu kuću gazi Husrefbegova vakufa u Ajaspašinoj mahali. Vladislav Sakrić, međutim, kaže da je našao na jednom mjestu zapisano da je u mjesecu junu 1858.g, dakle dvije godine prije nego što to Muvekitova kronika navodi, bila dovršena telegrafska linija između Mostara i Metkovića