Osman-paša je izgradio i telegrafsku liniju Sarajevo-Travnnk-Banja Luka-Gradiška. Ova linija otvorena je 17 Juna 1866 godnne i donnjela je trgovini mnogo koristi, a isto tako razvitku poštanske službe u unutrašnjosti Bosne. Na intervenciju i molbu francuskog konzula Moroa, Osman Šerif paša je postavio za telegrafskog činovnika Hercegovca Martina Đurđevića, rodom iz Doljana, u srezu stolačkom. Đurđević je poslije okupacije štampao svoje »Memoare sa Balkama“, u kojima je iznio mnogo zanimljivih podataka o turskoj upravi, činovništvu, običajima i ljudima u Bosni iz onoga vremena. Uz poštansko osoblje, koje je bilo zaposleno kod turskih pošta, naročito je bio važan Tatar, koji je, kao stalni pratilac, gonio strjelovito konje kandžijom pričvršćenom na kratkom dršku. Tatari su bili strah i trepet putnika na cestama, poštanskog osoblja i konja, koji su se, kažu, uvijek stresli i na glas njegove trube odmah prestajali jesti, Kada su nošene važnije pošiljke, poštu je pratio po jedan naoružan zaptija (stražar). Kolna pošta išla je dosta brzo. U narodu je ostalo predanje da je ova kolna pošta mogla da prenese vruć samun od Čajniča do Pljevlja iako je to dosta dalek put. I sigurnost pošte je u takvijim vremenima bila prilično dobra. Pisma su se rijetko gubila, a pošta je, koliko se zna, tek nekoliko puta bila opljačkana. Godine 1863 uvedene su prve poštanske marke kod nas. Najprije je na markama otiskivan samo nijemi okrugli žig (takozvani suhi pečat), »batal-žig«, kako se onda govorilo. Na njemu nije bilo nikakve oznake mjesta iz kojeg je pismo otpremano. Uz domaće činovništvo, na ondašnjim bosansko-hercegovačkim poštama bilo je dosta ljudi iz raznih dalmatinskih mjesta. Službeni jezik bio je turski, ali su se stranci mogli da služe i francuskim jezikom, koji je u Turskoj upotrebljavan kod svih službenih krugova i domaćnh trgovaca. U unutrašnjem poštanskom prometu građannma je ostavljeno na volju da svoja pisma i druge pošiljke adresiraju turskim, latinskim ili ćiriličnim slovima. Posljednji upravitelj turske pošte u Sarajevu bio je neki Šakir-beg. On je na 19 augusta 1878 predao poštu austriskim okupacionim vlastima, koje su tih dana preuzele i sve državne urede. Za vrijeme okupiranja ovih krajeva, austro-ugarske vojne vlasti uvele su takozvanu »Feldpost« službu u cijeloj Bosni u Hercegovini. Na 16 novembra 1879 pretvoren je »Feldpost« u »K. K. Mililarpost«, ali to nije bilo pravo madžarskim divizijama koje su bile zaposjele najviše dijelova bosanskog zemljišta, pa je 25 januara 1890 bosanska poštanska služba dobila ime »K. u. K. Mililarpost«. Ova oznaka ostala je sve do svršetka prvog svjetskog rata. Do 1 jula 1879 u Bosni, gdje su bile madžarske čete, upoprebljavane su madžarski, a u Hercegovini, gdje su bile austriske čete, austriske marke. Onda su uvedene specijalne bosansko-hercegovačke marke. Na području Bosne bilo je 30 »Feldpost« ureda, a na području Hercegovine 11, oznake mjesta na žigovmma. U ovo vrijeme došlo je do jačih nesuglasica između austriskih i madžarskih vlasti o prevlast u Bosni, pa je i sam general Filipović koji je kao glavno-komandujući okupacionih četa zaposjeo Bosnu osjetio posljedice ove borbe na svojoj koži: morao se povući iz ovih krajeva. Poslije okupacije na području Bosne i Hercegovine otvoreni su mnogobrojni poštanski uredi. Pred kraj svjetskog rata bilo ih je 133. Pisma, marke i poštanski žigovi iz vremena turske uprave, a isto tako iz pernoda »Feldpost« pošte, danas su filatslistnčke rijetkosti koje se u krugovima domaćih i stranih filatelista i stručnjaka plaćaju skupim novcima.