Danas se sve udružilo da čovjeku pomogne i sačuva mu zdravlje. Svi nastoje da čovječji život produže. Liječnici, apotekari, bolnice, sanatorij, klinike, apoteke i specijalisti svi se utrkuju, ko će brže i svjesnije pomoći čovjeku u njegovoj borbi sa smrću. U hemijskim laboratorijima vrše se eksperimenti, bacaju se milijoni na opite i pronalaske, stvaraju se industrije lijekova i specijalnih sanitetskih sprava fabrikuju brda seruma sve za zdravlje čovječanstva. Ljudi se pomlađuju, spasavaju se operacijom srca i čeličnim plućima, i sve je spremno da posluži i u najneznatnijem slučaju bolesti, najmanjoj nezgodi, telefonom, brza prevozna sredstva, apoteke, bolnice, dežurni ljekari sanatoriji, uredi za osiguranje, fizikati, Crveni krst, privatni ljekari, babice, bolničarke čitav sistem zdravstvene zaštite stoji na raspolaganju čovjeku i njegovom zravlju. Do nedavno nije bilo tako. Za ove te uređaje i naprave modernog vremena nije se do nedavno znalo i ljudi su »umirali od smrti« bez injekcija, specijalista i specijalnih lijekova, bez bolnice i apotekarskih preparata. U samom Sarajevu još do sredine prošlog stoljeća nije bilo i spomena o svim tim udobnostima i konforu bolesnika, a da se i ne govori o modernim bolnicama, liječnicima i lijekovima. Tek 1864 godine bivša turska vlast otvorila je prvu svoju vojnu bolnicu u Sarajevu, koja je, u isto vrijeme, bila i prva bolnica uopšte u Bosni i Hercegovini. Prva građanska bolnica, također u Sarajovu, je vakufska bolnica, otvorena iste godine, današnja državna bolnica, otvorena je godine 1894, dakle koncem prošlog vijeka. Tek polovinom prošlog vijeka u Sarajevu se pojavljuju prvi liječnici sa fakultetskom spremom i solidnijim stručnim medicinskim znanjem. Dotle su sva medicina i sanitet bile prepuštene nadriljekarstvu i njegovim hirovima. Prvi moderni liječnici u Sarajevu bili su Jevreji, a poslije njih muslimani. Među prvim liječnicima spominju ae dr. Isak Salom i doktor Ješua Sumbul, koji su medicinske studije završili u Italiji. U to vrijeme bilo je već nekoliko poznatih turskih vojnih liječnika, kao pukovnik turske vojske dr. Velibeg, šef liječnika. dr. Alibeg, lični ljekar Topal Osman-Paše, dr. Jozef Kečet i drugi. Mnogi od turskih liječnika bili su poturčeni hrišćanski emigranti iz Austrije i Mađarske, koji su napustili svoju domovinu, primili islam i prešli u službu turske vojne sile. I sam spomenuti dr. Velibeg bio je mađarski bjegunac i prije se zvao dr. Fon Gaal. Dr. Alibeg je bio hirug. Njegova dužnost je između ostalog bila, da je sunetio sve emigrante iz Hrvatske, Austrije i Mađarske, koji su dolazili u Turske krajeve i stupali u tursku vojnu službu. Zanimljivo je pri tome jedno: od ove »operacije«, koja je imala koliko čisto vjerski, toliko i zdravstveni karakter bili su izuzeti jedino emigranti liječnici. Osim ovih liječnika u Sarajevu, je tada, kao i u ostalim dijelovima Bosne i Hercegovine, bilo i franjevaca, koji su se bavili liječenjem i ljekarstvom. Neki od njih bili su kvalifikovani liječnici medicinari s fakultetskom spremom, dok su se drugi bavili pomalo vračanjem i nadriljekastvom, kao i hodže i cigani, kojih je takođe bio veliki broj na ovom poslu, veliki broj travara regrutovao se iz redova starih ljudi, baba i cigana, koji su obilazili zemljom tražeći trave i korijenje i nudeći ih narodu za male novce ili hranu. Cigani su bili poznati kao izvrsni hirurzi, naročito kao vještaci za vađenje kamena iz mokraćne bešike. Pri operacijama su se služili sa dva glavna orudža: običnom čakijom i jednom malo zavinutom kašikom. Kad bi se neko htio operisati, dolazio je ciganinu, ili bi ciganin došao do njega, pa su se najprije pogodili za cijenu oporacije. Kada je pogodba bila sklopljena, pacijent je moro ciganinu potpisati izjavu, da mu se ne može ništa dogoaiti, ako operacija ne bi uspjela i da ciganin ne odgovara za eventualne posljeaice operacije. Samo s takvim dokumentom je ciganin pristupao liječničkom zahvatu. U tome se, kako kažu stari zapisi, naročito odlikovao neki ciganin Salko iz Visokog, poznat pod imenom »hećim šećerl Salihaga«. Tako ga je naime svijet zvao od dragosti i miline. On je operacije vađenja mokraćnog kamena ovako obavljao: pacijenta bi svezali za dasku ili ga je držalo nekoliko jakih ljudi. Ciganin operator bi ljutom rakijom dobro natrljao mjesto koje će rezati, a zatim bi običnom oštrom čakijom napravio potrebne zareze. Poslije toga je uvlačio kašiku i vadio kamen iz mokraćne bešike. Kažu da se naročito upotrebljavala čakija ili nožić za rezanje napravljen od srebra. Za šivanje rana nije se znalo, niti je to bilo u običaju. Rana bi se obično namazala mehlemom, koji se spravljao od raznih trava, pa bi se pustila da sama zaraste. Kažu da u Sarajevu još i danas žive dva vrlo stara čovjeka, koje je operisao neki ciganin. To neće biti nemoguće, kada ce zna, da su ovi narodni liječnici djelovali u narodu i dugo poslije okupacije. Godine 1879 je bivša austrijska vlada izdala prvu naredbu, po kojoj je regulisano pitanje liječničke, apotekarske i primaljske službe i prakse, zabranivši javni rad nekvalifnkovannih liječnika i vračara. U starom Sarajevu je svaki ljekar imao svoju vlastitu apoteku. Kako nije bilo bolnice, nije bilo ni apoteka. Kasnije kvalnfikovani liječnici, koji su imali medncinske fakultete, poslije pregleda bolesnika odmah su propisnvali lijekove i prodavali ih iz svoje vlastite apoteke. Lijekove su poručivali iz inostranstva ili su ih sami spravljali na osnovu recepata. U to vrijeme bilo je u Sarajevu jedino narodnih apoteka u kojima su se prodavali narodni lijekovi i trave svake vrste. Ove radnje zvale su ce attari. Attari su ponekad, osim domaćih lijekova i raznih kozmetičkih sredstava, pravili i lijekove, koje su propisivalu liječnici, a koje su oni nabavljali preko Dubrovnika i Venecije. Posljednja takva apoteka odnesena je iz Sarajeva za vrijeme okupacije ustaške vlasti su je ustupile zagrebačkom Muzeju za povijest zdravstva odakle će uskoro biti vraćena muzeju grada Sarajeva. Prva javna apoteka otvorena je u Sarajevu 1852 godine. U attarskim radnjama, čiji su izdanci poznati u Sarajevu do prije nekoliko godina, mogli su se naći lijekovi za svaku bolest. Nije bilo te bolesti, za koju trgovac-attar ne bi u svom dućančiću imao potrebne lijekove, pa bili onu u obliku trave,korijenje raznih zrna, hapova, balzama i tekučina ili posebno spremljenih ljekarija u kojima se moglo naći i raznih rekvizita iz narodnog vjerovanja. Na osnovu istorojskih dokumenata poznato je, da je godine 1515 Vijeće umoljenih u Dubrovniku riješilo, da se bez carinjenja u Bosnu propuste dva sanduka ljekarija Mateje, liječnika Junuzbaše, sandžaka vrhbosanskog, koga je on ostavio u Dubrovniku na povratku iz Mletaka. Kroničar Mulla Mustafa Bašeskija, kako su u Sarajevu ukibite drogerije, godine 1751.godine a batinić kaže kako se 1779.godine poturčio fra Ludovik Napuljac vješti biljar i ljekarnik u 70 godini života. Polovicoma pršlog stoljeća pominje se u Sarajevu Špiro Rajković trgovac i apotekar a u junu 1860 godine šalje Risto Budimlić iz sarajeva svome bratu Stijepi u Derventi „Apove od Sumbula“ protiv groznice od koje je Stijepo patio. U Bosni Hercegovini su godine 1878.godine otvorene prve moderne javne apoteke u Sarajevu i Banja Luci, slijedeće godine još jedna u Baja Luci te u Brčkom, Prijedoru, Bihaću a 1880 godine u Bijeljii, 1881 godine u Bosanskoj Gradišci, 1882 u Derventi i Stocu, dok su Travnik i Trebinje apoteke dobili godinu dana iza toga, a Mostar, Tuzla, Tešanj i Doboj dvije godine kasnije. Godine 1901.godine bilo je u Bosni i Hercegovini ukupno 66 apoteka