»Jugoslovenska Pošta« je povela anketu pod imenom »Bosansko selo danas«. Naša anketa, interesantna i korisna po svojoj zamisli, privukla je pažnju mnogih. Postavljeni problem je aktuelan i zahtijeva brzo, svestrano proučavanje, stručnu analizu koja bi dala najbolje rezultate i način na koji selu i seljaku treba prići. A prići mu treba, bezuvjetno, što prije i poštenije, to bolje. Jer selo, izvor mnogih duhovnih i ekonomskih snaga, treba podignuti, reorganizovati, osposobiti ga ipomoći mu, na taj način, da dođe do izražaja i snage potrebne njemu i drugima. Kolikogod je naša anketa korisna jer je donijela cijeli niz dokumenata o životu i bijedi našega sela, o njegovoj zaostalosti i neprosvijećenosti, ona je ipak, mora se priznati, ostala jednostrana u jednoj, možda glavnoj stvari. Nije, naime, ukazala na puteve kojima treba poći da se današnje selo u Bosni oslobodi svih štetnih predrasuda i nevolja i da se podigne na nivo na kome se danas nalaze sela nekih zemalja gdje polltikanstvo i korupcija nisu sprječavali rađanje novog, vedrijeg i sposobnijeg čovjeka na selu. Krivica za ovaj nedostatak naše ankete leži, uglavnom, na stručnjacima koji bolje poznaju selo i njegove probleme. Oni su se oglušili o našu anketu lako bi njihovi odgovori, uistinu, upotpunili njen sadržaj i dali joj više idejnih elemenata, tako da bi se našao jedan sigurniji, svjetliji put kojim bi kročilo naše selo. * Sarajevski slikari su sada odgovorili na našu anketu. Njihova izložba pod zajedničkim nazivom »Bosansko selo« lijep je odgovor na ovu anketu. To je zapravo, ilustrovani dio naše ankete o bosanskom selu danas. Njih četiri: Voja Dimitrijević, Ismet Mujezinović, Daniel Ozmo i Rizah Štetić, profesor iz Bos. Broda, upotpunili su našu misao davši joj likovni izraz i ton. Da li su izlagači uspjeli da nam prikažu današnje bosansko selo i njegova stremljenja? Da li su pošli ispravnim putem u riješavanju toga zadatka? To su prva i osnovna pitanja koja interesuju i njih i publiku. Na njih nije teško odgovoriti, ako se, naravno, želi iskreno i pošteno tretirati postavljeni problem i njegov značaj uopšte. Kod ovih pitanja nameće nam se, ponovno, jedno interesantno poređenje u vezi sa našom anketom. Rekli smo da je ona bila manjkava zbog toga što su izostali odgovori stručnjaka i poznavalaca sela. Onih koji znaju kako ono diše, kako pati i kako se nada. — Onih, dakle, koji bi prikazali bit i osjećaj sela, njegove poroke i mane i, istovremeno, način na koji će se ono suzbiti. Seljaku treba samo otvoriti oči. On umije gledati. A kad umije gledati, umjeće, jasno, raspoznavati ono što je za njega dobro ili zlo. On to umije još i danas ali nema potrebne snage i snalaženja potrebnog mu da kaže ono što vidi i da baci ono što mu ne treba. I izložba sarajevskih slikara je, otprilike, negdje tamo: na ispravnom putu, svakako, ali tek na početku koji je i težak i odgovoran. Sedamdeset i tri slike u ulju, akvarelu i tušu, pretstavljaju površinu, vanjski izgled sela koga biju i kolju jadi i nevolje. Glazura nije dovoljna za prosuđivanje sadržine, naročito kad je ona, kao što je ovdje slučaj, komplikovana i složena. Njegova problematika nije ni jednostavna ni laka. Ona, naprotiv, traži velik studij, promatranje, saživljavanje sa sredinama koje prema gradu i građanima pokazuju nepovjerenje. To je i razumljivo jer mu je iz grada, skoro uvijek, dolazila samo nevolja i zlo u obliku pozivnica, platežnih naloga, kuluka i drugih obaveza koje se nemilice sručuju na njegovu glavu. Ima, međutim, ovdje i detalja koji svojom tematikom i pozitivnim rlješavanjem ne ostaju samo na površini. Ima momenata kad čovjek osjeti da su izlagači uz čisto slikarske probleme modernog kolorizma ulazili programski, unoseći u svoje slike elemente racionalnoga. Ali i pored toga su ostali njihovi zanosi i doživljaji, neposredni i svježi. A to sve povezati, u tančine, oblikovati naše rodne pejsaže i, ujedno, znalački pružiti istinu i stvarnost atmosfere i čovjeka u njoj, moguće je samo istinskom umjetniku i — čovjeku. Četvorica sa ove izložbe otvorili su stranicu jedne korisne knjige. Sočnim slikarskim jezikom, skromno, oni počinju da nam slikaju realnost i stvarnost našega sela. Njihovo slikanje je, kako smo vidjeli, produbljeno i raznoliko, i ono ne traži opravdanje u literarnom ili, ako ćete, programskom, idejnom tretiranju, nego, stvarno, u istinskoj vrijednosti pojedine slike. * Voja Dimltrijević je ovoga puta ispao »mršaviji« nego na posljednjim izložbama. Izložio je svega devet radova iz kojih, kao i uvijek, izbija živ temperamenat i tamno, tmurno, gusto razmazivanje ploha u čemu se, i nehotice, osjećaju zamagljeni vidici teško stvarnosti bosanske. Malo crvene i žute boje u modroj, tamnoj silueti bosanske planine (»Srednje«, br. 6) djeluje vrlo dobro i ukazuje na nove mogućnosti kojima bi on mogao da daje pejsaže u ulju. Slika br. 2 (»Seljak«) iako, na izgled, jednostavna i obična, ima u sebi mnogo štrbčevsklh karakteristika. Bar su oči i ono iza njih, i u njima, prerađene iz lukavog Davida Štrpca. »Zeleni sanduk« (broj 3) upotpunjuje raniju Vojinu mrtvu prirodu koja pretstavlja jedan zaručeni prozor sa nekim flašama i turšijama. Oba ova »tihožitja«, kako Slovenci nazivaju mrtve prirode, pretstavljaju vrlo dobre stvari. Ismet Mujezinović je pokazao vanredan uspjeh. Siguran put koji obogaćuje njegovu paletu novim skalama boja i impresija. Smisao za rafinirani kolorizam svjedoči o bogatoj problematici boja. Sasvim nov dah izbija iz njegovih ulja. Izražavanje i doživljavanje prirode, prisno i obožavajući, bogumilski, dalo mu je mogućnosti da ostvari skalom suptilnih boja, naročito svjetlijih, niz odličnih viđenja. Slike pod brojevima 11, 14, 15, 17 i 24 najrječitije govore o Mujezinovićevu usponu. To su najbolji radovi na izložbi. Fluidna rasplinutost žarkih boja djeluje ugodno na slikama »Fahra« i »Vrt« iako one, možda, ne bi ni spadale u okvir ove izložbe o selu. Daniel Ozmo kao i uvijek solidan i siguran u crtežu. Njemu grafika »najbolje leži«. Slike pod brojevima 86, 88, 16 i, naročito, 52, govore o mogućnostima šireg zahvalan ja seoske stvarnosti. Tu MI dublje dodirnuti elementi sela koji se odražavaju u jednom pogledu očiju, pokretu ruke ili izrazu grubog, podbulog lica. — Ozmo to umije da shvati i da da. Jedini njegov akvarel »Unutrašnjost« u zeleno-modrim tonovima uzbudljivo ostvaruje pustoš seoske kuće, koja, ipak, ima svoje topline i ljepote. Rizah Štetić, novo je ime u Sarajevu. Izlagao je u Beogradu i Zagrebu. Nije nas razočarao. Naprotiv, njegove silke, naročito njegove grafike koje, po dotjeranostl i potezima imaju sličnosti sa Šotrinim grafikama, ostavile su u nama mnogo topline i — poticaja za razmišljanje. Neki od ovih linoreza (br. 65, 70, 71, 72 i 78) imaju osobenosti i dinamike. Crveno-plava »Seoska mahala« (broj 59) dolazi među najbolje radove na izložbi. U »Žetvi« ima mnogo vangogovskog žita i žutoljubičastih boja. A obje »Vršidbe« su tvrde. Rezultat? — dobar, uglavnom. Put? — ispravan, ali tek, načet. Treba ga nastaviti, svakako. Ukratko, jedna između najboljih sarajevskih izložbi.