Najstariji tragovi Germana u Bosni potiču iz ranog srednjeg vijeka, tamo još prije velike seobe naroda. Sa sjeveroistoka od strane Crnoga Mora i Karpata dođoše Goti preko Balkana u Evropu, te u II i III stoljeću poslije Krista, a naročito za Klaudija (268-270) upadahu u balkanske zemlje nanoseći im ogromne štete. Jedno stoljeće kasnije, kada su za vrijeme vlade Konstancija (337 do 361) Germani priznali rimsku državu, odobrio im je Rim da se mogu naseljavati na sjeveru Balkanskog Poluostrva. Posljedica toga je bilo ponovno upadanje Germana i u Bosnu. Za njima upadoše u Bosnu Huni, koji zemlju opustiše i Gote potisnuše, ali samo za kratko vrijeme. Nakon pobjede Gota kod Drjnopolja na 9 VIII 378 g. poslije Krista bi im opet otvoren put u balkanske zemlje. Tako Germani pod Alarihom 395 godine provališe ponovno u Bosnu, što se ponovno opetovalo u godini 413, a naročito za vrijeme Teodorika Velikog (493-526). Nakon bojeva iz-među Justinijana i Istočnih Gota Bosna je od 535 godine potpala pod Bizant. Iako su Goti bili u stalnom pokretu i ove zemlje napustili 488 god. ipak ih je ovdje ostao jedan mali broj, od kojih su ostali izvjesni tragovi još u doba doseljavanja Slavena u Bosnu, ali koji su se postepeno izgubili. Vrijeme boravka Gota u Bosni ne spada u sjajno doba ovih krajeva, jer su oni uništili sve što su Rimljani kroz stoljeće teškom mukom sagradili. Pod konac srednjega vijeka počeše u Bosnu dolaziti Šasi i to iz Mađarske, gdje su bili tražili novu postojbinu. Ti, ovamo doseljeni Šasi, i oni, koji sada žive u Njemačkoj, nisu u vezi, jer oni prvi potječu iz Rajnske oblasti Hessena kao ogranak franačke linije. Bosanski vladari posjedovali su rudnike još iz rimskog doba pa su nastojali da iskoriste te Sase kao rudare. U XII stoljeću počeli su oni dolaziti u Bosnu, ali najveći dio ih se doselio za Kulina Bana (1180-1204). Međutim oni su pridolazili i kasnije sve do XV stoljeća. Pored Sasa, koji su ovamo došli iz mađarskih rukopa, ima dosta i osnova, po kome bi se moglo zaključiti, da su neki došli kao rudarski stručnjaci neposredno iz Njemačke na poziv domaćih vladara i vlastele. Današnja domaća i bivša turska rudarska terminologija, te stari turski rudarski zakoni svjedoče nam, da je to sve njemačkog porijekla. Mnoga bosanska mjesta kao Šasi, Sasin itd. dobila su svoja imena po tim prastarim njemačkim rudarima. Ti njemački rudari su s vremenom iščezli na taj način, što ih je domaći narod asimilirao. Dalji tragovi Nijemaca u Bosni su njihove vojne na ove krajeve, ali one nisu dovele do naseljavanja Nijemaca u Bosni, niti su imale kakav uticaj na domaće stanovništvo. Tako su njemačke čete za trećeg križarskog rata pod Fridrikom I Barbarosom (1189 do 1192) prošle kroz ove krajeve ne ostavivši za sobom nikakvih germanskih naseobina. Pet stotina godina kasnije je grof Ludvig Badenski 25 X 1688 pokorio cijelu našu Posavinu. Zatim je slijedio vojnički pohod princa Eugena Savojskog, koji je u oktobru 1697 godine prodro čak u Sarajevo, te ga popljačkao i popalio. Tom zgodom je izgorilo u Sarajevu oko 6 hiljada kuća i 150 džamija. Ali ni Eugenova vojna u Bosnu nije ostavila njemačkih tragova u vidu naseobina. U XVIII stoljeću slijedile su daljne germanske vojne i to najprije pod vojskovođom Petrašem 1716-1717, koji je provalio preko Save, a zatim vojne operacije austrijskog vojskovođe Laudona u Posavini. Ali je sve to bilo kratkog vijeka i bez nekih naročitih posljedica po domaće stanovništvo. Početkom XIX stoljeća počinje nova era germanskih pothvata u Bosni i Hercegovini. Godine 1807 osniva Austrija prvi svoj konzulat u Travniku sa zadatkom da prati ovdašnje političke prilike, jer, o zaštićavanju austrijskih podanika u Bosni i Hercegovini u to doba, nije moglo kraj vrlo neznatnog broja biti ni govora. Međutim taj austrijski konzulat postojao je u Travniku samo do 1820, kada je dokinut radi sukoba tadašnjeg guvernera Džellaludin-paše i aust. konzula pukovnika Simbschena. Od 1820 — 1850 nema u Bosni uopće austrijskih konzula, nego su sa-mo s vremena na vrijeme dolazili u ove krajeve tajni politički agenti bečke vlade. Godine 1831 pokušao je grof Lilienberg da skloni bečku vladu na ponovno uspostavljanje austrijskog konzulata u Bosni, ali u tome nije uspio. Godine 1850 opet uspostavlja bečka vlada austrijski generalni konzulat najprije u Travniku, a zatim do okupacije (1878) g. u Sarajevu sa vicekonzulatima i konzularnim agencijama u Mostaru, Livnu, Banjaluci, Bihaću, Tuzli, Brčkom i Trebinju. Njihova se akcija osjeća jače u ovim krajevima. Godine 1864 osniva se u Sarajevu i pruski, kasnije njemački konzulat. Prvi pruski (kasnije njemački) konzul u Sarajevu Dr. Oto Blau veli u svojim bilješkama o osnivanju toga konzulata doslovno i ovo: »što je pruska vlada odlučila da u Bosni uspostavi svoj konzulat, bijaše znak političkog stanja i evropskog značaja istočnog (orijentalnog) pitanja. Misija konzulata bila je obilježena kao izričito politička«. — A o dotadanjoj njemačkoj koloniji u Bosni veli konzul dr. Blau ovo: »Broj osoba o kojima je konzulat imao da vodi računa bio je vrlo malen. Godine 1868 pripadali su među ove osim konzulove obitelji, samo konzularni pisar, sobarica, guvernanta i jedna fotografkinja. Njima se osim toga neko vrijeme pridružiše u blizini Sarajeva nekoliko obitelji, jedan pivar i jedan obućar. Tako nije bilo mnogo za izvještavanje. Unatoč toga bijaše mnogo posla oko ispitivanja i promatranja zemlje«. Takvo stanje je potrajalo sve do okupacije. Brojno stanje Nijemaca u Bosni i Hercegovini prije okupacije bilo je gotovo neznatno, kako to i sam konzul navodi u gore spomenutim svojim bilješkama. Njegov pokušaj da u Sarajevu nastani njemačke đakonise pod vidom učiteljica u ženskom zavodu, koji je on podigao, a koji je kasnije preuzela Mis Irbijeva, brzo se izjalovio, jer je naš narod uvidio pravu svrhu toga zavoda, te ga za kratko vrijeme onemogućio. Pregledajući podatke koji su mi stajali na raspoloženju, o prvim počecima njemačkih naseobina u Bosni prije i poslije okupacije, primjetio sam u tome pravcu dvije akcije, u prvim počecima neodvisne jedna od druge. Jednu je vodila bosanska vlada sa konzularnim pretstavnikom Nijemaca u Sarajevu, a druga je, zapravo najranija i samonikla, ona, koju je na svoju ruku vodio prvi osnivač trapističkog manastira kraj Banje Luke Franjo Fanner. On je u junu 1869 godine udario u Delibašinom Selu, prve temelje trapističkog samostana, a taj se može smatrati kao prvi kamen temeljac njemačkih naseobina u Bosni. Bosanska vlada je mnogim njemačkim kolonistima, koje je sama naseljavala davala pod izvjesnim uslovima besplatno zemljište, dok su oni, koji su došli na poziv Fannera, kupovali zemlju vlastitim sretstvima. Pošto su njemačka naselja kod Banje Luke (Aleksandrovac Topola) akcijom Fannera, koju je pokrenuo još za turske vlade, prva i najstarija poslije okupacije u Bosni, to ćemo ovdje u glavnim potezima prikazati i njihov postanak. Kadi јс Austrija na osnovu zaključka (čl.. 25) Berlinskog kongresa 1878 godine okupirala Bosnu i Hercegovinu, trenutak je bio povoljan za kolonizaciju i Fanner nije čekao ni časa, nego je odmah počeo s akcijom. U jesen 1878 godine, dakle odmah nakon okupacije, napisao je Fanner u njemačkom časopisu »Christlicher Pilger« (Kršćanski hodočasnik) podulji članak o Bosni, ističući naročito mogućnost naseljavanja. Izdavači spomenutog časopisa otisnuše Fannerov članak kao posebnu brošuru, a društvo sv. Boromeusa poče tu brošuru širiti i proturati kroz Njemačku. Osim Fannera pisali su po austrijskim i njemačkim novinama i časopisima i drugi o Bosni, ali su to bili mahom ljudi, koji Bosne nisu uopće ni vidjeli, ili su u njoj samo kratko vrijeme boravili. Zbog toga im nije poklanjana osobita vjera i pažnja. Sa Fannerom bijaše međutim drukčije. On je u Bosni dotada bio proboravio gotovo deset godina, a naročito je interesentima palo u oči, i ohrabrilo ih, njegovo obećanje da će novim kolonistima biti u svakom pogledu u pomoći. Promotrimo li tadanje prilike u Njemačkoj, vidjećemo da je poziv, bolje rekavši propaganda za kolonizaciju Bosne imala najbolji izgled za povoljan uspjeh. Poslije rata 1870 — 71 proživljavala je poljoprivreda i industrija u Njemačkoj teške dane. Svijet je trbuhom za kruhom morao da traži novu domovinu, koja će mu pružiti sigurne uslove za život, koje mu njegova zemlja nije mogla da dade. Pored toga, ubrzo iza njemačko-francuskog rata, jako se razmahao tzv. »Kulturkampf«, u kome su za katolike nastali teški dani. To nezadovoljstvo je još više poraslo kada su nastupile rđave godine 1876— 1878, u kojima je ljetina podbacila, a izgledi za zaradu osjetno opali. Tada se pojaviše razni agenti stranih država, koji su nezadovoljni narod pozivali u svoje zemlje, obećavajući im sve moguće povlastice i udobnosti života. Tako je nastala prava groz nica iseljavanja, a ljudi su se zanosili čas Brazilijom, čas Sjev. Amerikom. A u takvom raspoloženju pojavila se Fannerova brošura, poziv za kolonizaciju Bosne, koja je tim ljudima skrenula pažnju i na naše krajeve. Jedno od iseljeničkih žarišta bijaše i grad Esen u Ruhru sa okolicom. Naročito se isticao župnik Kauf, koji je također bio upleten u ondašnje vjersko komešanje protestanata i katolika. On se nosio mišlju da sam iseli. Tu ideju iseljavanja širio je i među Krupovim radnicima. Naročito su ga pomagali njegovi prisni prijatelji, inače također radnici, Cimerman i Ott. Fannerova brošura pojavila se kao naručena. Iz opreznosti obratiše se najprije Fanneru, koji im odmnh odgovori da 20 obitelji sa 1.000 maraka kapitala može mirne duše odmah doći. Sa tim pismom Ott je osvanuo u radničkom savezu prve nedelje mjesca septembra 1879. Ubrzo se sprazumiše 20 obitelji i 2 povjerenika, da otputuju u Delibašino Selo. Na 7 IХ 1879 krenuše povjerenici iz Essena i 13 IX 1879 stigoše u Staru Gradišku, odakle se prebaciše na bosansku stranu i prenoćiše. Idućeg dana odvezli su se u trapistički manastir, gdje ih dočeka Fanner i saopći im da je beg Džinić, koji je bio ponudio zemlju na prodaju, potegao riječ i da sada traži za zemlju više dukata nego je prije forinti. Četiri nedelje je Fanner sa tim povjerenicima tražio drugog prodavaoca. Konačno su naišli na Arifa Šibića koji im prodade svoje zemljište u blizini Bos. Gradiške za 3.500 forinti. Na 24 X 1879 dođoše na telegrafski poziv još trojica iz Njemačke, a na 1 XI 1879 i njihove porodice, koje se useliše u jedan stari čardak, koji se nalazio na kupljenom zemljištu. Тaко postade prva njemačka kolonija poslije okupacije u Bosni. Za ovom su slijedile druge na poticaj Fannera i na zauzimanje njemačkog konzula u Sarajevu preko bosanske vlade. Pored tih njemačkih kolonija došlo je sa austrijskom upravom i lijep broj državnih i vojnih lica Nijemaca a i drugog privrednog svijeta, koji se tu stalno nastanio. Ali svi oni njemački naseljenici ranijih vremena u Bosni, iščezli su na taj način, što ih je domaći narod asimilirao. To će biti nedvojbena sudbina i onih njemačkih naseobina i pojedinaca, koji se ovdje nastaniše poslije okupacije Bosne i Hercegovine. Njihovi potomci, koji su ugledali svijetlo ovog svijeta u bosanskim nemačkim naseljima, vladaju odlično našim jezikom i tokom vremena uslijed miješanja sa domaćim elementom, gubiće sve više njemački karakter dok te odlike ne budu potpuno izblijedile i konačno potpuno nestale.