Kad čovjek posmatra starije dijelove grada, kad vidi mostarsku mahalu, taj čudni krajičak, ostatak starog proživljenog vremena prosto osjeća kako to iz dana u dan sve više iščezava i izumire, nestaje polako ali sigurno da ustupi mjesto novom i snažnijem čiji se dah sve jače osjeća. Sve prolazi brzim tokom kao rastopljeni snijeg kad se u ргоljeće sjuri niz strme gorske litice, noseći ispml sebe sve što se nađe na putu. Sve juri,, sve se u toj jurnjavi mijenja dobija drukčiji oblik, noviju formu i kao što se u toj vječitoj mijeni mijenjaju ljudi, njihov izgled, narav i shvatanja, mijenjao se i Mostar kroz nekoliko vijekova, mijenjali su ga ljudi, nesreće i rad, mijenjala ga je sama priroda. Danas, kad se prođe pored rijetkih mrkih, opaljenih zidova, kad se zagledaju obijeljene kapije i pragovi, kad se posmotri avlijska kaldrma iz koje buja divlja trava, kad se ugledaju sofe sa šebojem i karamfilom, kad se negdje u tim zatvorenim avlijama začuje zveket ibrika i đuguma, kad se u tihoj noći začuje pjesma puna boli i žala za izgubljenim: »Ni Bajrami više nisu Kao što su nekad bih', Ašikluci gdje ste sada .. Osjeti se kako je iščezlo nešto što se neće povratiti, za čim se još uvijek žali i uzdiše. Osjeti.se da je nekad taj sad uspavani Mostar bio drukčiju, da.se tu živjelo po naročitim odredbama i pravilima koje su naravno bile uslovljene i ekonomskim i političkim prilikama. I ne samo to, nego se prosto osjeti želja da se sazna nešto više o tim danima, kao i o onim najranijim kad je Mostar postao i kad se postepeno razvijao. KAD JE MOSTAR POSTAO … Postoji zanimljivo predanje o postanku Mostara. Smatra se da je na terenu današnjeg grada nekada bilo veliko jezero. To je bilo za vrijeme Rimljana. Iznenada je došlo do potresa, do velike prirodne katastrofe, o kojoj su pisali rimski hroničari. Jezero se razlilo prema jugu jer se površina zemljišta uslijed potresa mnogo izmijenila. Tako je nastala, prema predanju mostarska kotlina, kroz koju se probila Neretva i našla svoj put. Vjerojatno da je današnje Mostarsko Blato ostatak tog prvobitnog jezera. Poslije te prirodne katastrofe kotlina se počela sve više naseljavati, što se tiče istorije ona vrlo kasno pominje Mostar. Pominje ga tek.godine 1452, kad se Vladislav, sin Hercega Stjepana, odmetnuo od svog oca i zauzeo neke gradove među kojima. »Blagau et do castelli al ponte de neretva«, dakle: »Blagaj i dvije kule na mostu Neretvanskom«. Kad su u koje vrijeme sazidane te kule, kasteli, nije sasvim poznato. Ime Mostara pominje se prvi put 1476 god. što se tiče toga kako je i po čemu Mostar dobio svoje ime to je pitanje predmet raspravljanja. G. dr. Vladimir Čorović smatra da je Mostar dobio ime po čuvarima starog drvenog mosta na lancima. To svoje tvrđenje g. Ćorović zasniva na osnovu tumačenja ruskog konzula Giljferdinga, odbijajući ostala nagađanja o postanku imena Mostara, smatraju ih neukom, odnosno, naivnom etimologijom. »ŠEHER MOSTAR, A KASABA BLAGAJ« Treba odmah istaći da ova izreka nije ovako uvijek glasila. Nekad je bilo obratno, jer se govorilo: »Šeher Blagaj a kasaba Mostar«. Zaista Blagaj koji se pominje još u X vijeku, imao je veće značenje od Mostara u svakom pogledu sve do smrti Hercega Stjepana, dakle do godine 1466. Čim je umro Herceg Stjepan MOstar se sve više razvijao na račun Blagaja.Mostar je rastao, Blagaj je opadao, jer se i tu kao i svuda osjetio zakon prirode: da se uvijek jedan dio razvija na račun drugog dijela. To razvijanje Mostara je lako razumjeti ako se posmotri njegov geografski položaj i usporedi sa položajem Blagaja.Pored toga za sam razvoj Mostara je mnogo značila a i danas rijeka Neretva, glavna komunikaciona arterija u Hercegovini.Neretva je od Mostara prema Metkoviću sve pitomija tako da se njezina dolina sve više pretvarala u pravu riječnu župu.Turci koji su uzgred rečeno imali mnogo smisla za izbor mjesta i razvoj gradskih naselja, posvetili su Mostaru naročitu pažnju i izabrali ga za sjedište hercegovačkog sandžaka. Kad su zauzeli Mostar, Turci su zatekli drveni most na lancima preko Neretve. Taj most ovako opisuje ondašnji turski geograf Hadži-Kalfa: »... visio je na lancima a pošto nije bio utvrđen na stupovima tako se tresao da se preko njega sa samrtnim strahom prelazilo.« Preko tog se mosta dugo vremena prebacivala turska vojska koja je operisala prema srednjoj Dalmaciji i zapadnoj Hercegovini. Uočivši važnu ulogu mostovnog prolaza baš tu u Mostaru, Turci su riješili da podignu mjesto ovog opasnog primitivnog mosta, novi solidniji koji treba da bude uzor stare solidnosti, gradnje i vještine. STARI MOST — »OKAMENJENI POLUMJESEC« Tu svoju namjeru su Turci realizovali i podigli današnji Stari Most, koji je pravo remek djelo staro orijentalne arhitekture. Prema zapisu koji i danas stoji na mostu sagrađen je 1566-7 god. Od tada je prošlo nekoliko vijekova. Rušilo je vrijeme nemilice u svom prolazu sve što je bilo loše, nesigurno i bez snage, sve što se nije moglo oduprijeti. Stari Most je ostao očuvan, lijep i jak do najnovijeg vremena. Danas se Mostar ne može zamisliti bez Starog mosta, jer mu baš Stari Most daje naročito obilježje i karakter. I sami Turci su taj most smatrali kao nešto neobično, nešto što je prevazišao snagu i moć običnih ljudi. U njegovoj stabilnosti i savršenoj preciznoj građi vidjeli su i nešto natčovječije, nadljudsko… Sam ondašnji poznati turski putopisac Evlija Čelebija zadivljen tom građevinom i konstrukcijom naziva Stari Most: »Kudret kjemeri« — (Božije moći svod), a u svom opisu kaže možda malo prećerano:»Ja mali rob i najmanji, prošao i obišao sam do sada šesnaest carevina ali ovakve visoke ćuprije ne vidjeh.« Visina Starog mosta, koja je u tolikoj mjeri zadivljavala Evliju čelebiju iznosi od vrha luka do normalnog vodostoja 18-20 metara. Prema istorijskim podatcima most je napravio Hodža neimar sin Abdulmenanagin. Predanje se naravno razlikuje od istorije i ono između ostaloga kaže da majstoru koji je pravio most nije nikako išlo za rukom da podigne most jer čim bi digao skele most bi se rušio u Neretvu. Kako mu nije nikako uspjelo da podigne most pobjegne od muke i jada u Porim (blizu Mostara) dok se njegov šegrt zareče da mora podići most. Šegrt je miješao malter pomoću mlijeka te je sa takvom smjesom uspio da podigne most. Dok jo šegrt zidao most, njegov je majstor u Porimu za to vrijeme tesao od muke i nestrpljenja iz živca kameno korito, za koje vele da i danas postoji.Bilo kako bilo, čovjek i danas stoji prosto zapanjen gledajući sa kakvom jo vještinom i pravilnošću, još prije nekoliko vijekova, izgrađen taj most prosto kao da je izrezan iz jednog komada i prebačen zajedno sa kulama, preko modro-zelene Neretve, I dok se most i njegov pravilni luk ocrtavaju u modrim dubinama Neretve, koja teče ispod njega tiho i tajanstveno, dok šušto i neujednačeno prskaju slapovi bistre Radobolje koja se tu ulijeva, misli čovjek na one koji su ga podigli, misli na jedno veliko i silno carstvo, na carstvo polumjeseca. ..I dok čovjek razmišlja tu pred njim stoji »okamenjeni polumjesec« kako je neko nazvao Stari most, stoji nijem i ćutljiv kao ponosni zarobljenik, ali ipak priča tako rječito da ga svako razumije. Njegov jezik i njegove riječi, to su njegov izgled, njegova konstrukcija i stabilnost.. Pjesnik Derviš paša Bajezidagić iz Mostara, koji je bio ljubimac sultana Murata III, napisao je u slavu Mostaru pjesmu na turskom jeziku koju je preveo i prepjevao Safet-beg Bašagić. U toj svojoj pjesmi Bajezidagić kaže za Stari most: »S dvije strane velika ćuprija Pružila se preko rijeke čarne, te sa svojim velebnijem lukom Pričinja se poput duge šarene.« KADUNICA ŠARIĆA PODIŽE SAHAT KULU… Otprilike sto godina kasnije, poslije podizanja Starog mosta, podignuta je i Sahat-kula u Brankovcu. Interesantno je da se kao tvorac kule pominje jedna žena. Po nekim vjerodostojniji podatcima može se ustvrditi da je kula podignuta 1673 g., a da ju je podigla kaduna Hadži Ibrahimage Šarića. Narodna pjesma kaže o gradnji Sahat kule ovo: Hvalila se Šarića kaduni U hamamu među kadunamu Sagradiću sahat u Brankovcu Čuče mi se po Šeher Mostaru A tla nije Bišine planine Čuo bi se ravnom Nevesinju Ova Sahat-kula radila i otkucavala vrijeme sve do 1917 god., kad je Austrija rekvirirala njezino veliko zvono. Danas cna strši stara i oronula, kroz šupljine gdje je nekad bilo zvono prolijeću ptice koje tu u miru pravo svoja gnijezda jer ih niko ne smeta... Stoji kula i svojim tužnim izgledom kao kakav oronuli starac priča o vaktu i zemanu koje je prošlo i prohujalo. I nehotice se čovjek zamisli i prenese u to doba. I čuje u svojoj uobrazilji veseli kikot, podvriskivanje, lupu nanula i odmjerenu zvonjavu na Sahat-kula, koja se raznježe i gubi negdje dolje ispod Brankovca po strmim i nespretnim sokacima. Ali kad danas otkuca sat na srpskoj crkvi, kad se iz doline čuje kao odgovor zvonjava sata na katoličkoj, instinktivno pogleda čovjek Sahat. kulu koja mu se tada čini još neuglednija, zapuštenija i tužnija, kao da u tom momentu naročito osjeća i žali za starim danima za srećom koja se samo zanosno nasmijala i pobjegla. DVA NAPADA NA MOSTAR Poznati srpski narodni junak Stojan Janković pominje se da je godine 1687 u mjesecu oktobru na prvi dan Bajrama udario na Mostar i popalio predgrađe, današnji Predhum, ali mu nije uspjelo da pređe preko Starog mosta gdje su mu se oduprle gradske čete u kojima se naročito istakao Ago Šarić, koji je na Luci podigao Šarića džamiju. Zanimljivo je da narod priča kako se uz Agu borila i jedna djevojka muslimanka, koja je u borbi poginula i zakopana negdje u Cernici. Mostar napada i opsijeda 1693 venecijanski vojvoda Đovano Barbijeri sa svojim četama, ali uzalud, jer se morao vratiti ne postigavši nikakav uspjeh. RAZVOJ ZANATSTVA Nekako u to vrijeme kad sе pominju ti napadi na Mostar, u gradu, je naročito cvjetalo zanatstvo uzimajući sve više maha. Zanatlije su bile organizovane u svoje esnafe i imale su pretstavništva preko kojih su dolazili u kontakt sa vlastima. Od svih esnafa je naročito bio ugledan esnaf »tabaka« čiji su se članovi bavili učinjanjem koža. Vremenom taj zanat je sve viŠe i više izumirao, tako da se danas, kad se prođe kroz stari trošni Kujundžiluk može vidjeti vrlo rijetko poneki čovjek kako se bavi tim zanatom, I taj Kujundžiluk, koji je nekad bio centar Mostara, njegova srž, njegova jezgra, danas jo najzabačeniji i najzapušteniji dio u gradu ... Tu preko dana rade 1 trguju oni koji najmanje imaju a noću se motaju tajanstvene sjene tiho i polagano dok Mostar spava. Promiču sjeno i lutaju po toj razvaljenoj i skoro sakrivenoj ulici koja je nekad bila glavna. »KAD JE MOSTAR KUGA OMORILA POMORILA I STARO I MLADO… « Mostar je četiri puta stradao od kuge. Kuga se prvi put pominje godine 1607. Još strašnija kuga se spominje 1546 koja je zapamćena i u samom Dubrovniku u čijim se analima pominje da je kuga prenesena iz Mostara. Koliki je mah bila uzela kuga tih godina nije poznato. Uzeto prema narodnoj poeziji kuga je u Mostaru imala katastrofalne razmjere jer pjesme kažu: Kad morija pomori Mostara Pomorila i staro i mlado Rastavila i milo i drago… Ili Kad je Mostar kuga pomorila U Mostaru niko ne ostade Razma jedna sirotica Mara I u Mare dva nejaka sina Kuga se spominje i kasnije jer se zna da je ona vladala i godine 1731-2, tako da je po nekim hroničarima umiralo dnevno po 300 osoba. Čak se i u prošlom vijeku pominje da jo kuga vladala od 1813-15 god. Od te zadnje kuge je stradao mnogo i Mostar i njegova okolica talio da je nestalo mnoštvo svijeta bilo da he umrlo ili prebjeglo u druge krajeve. Sve u svemu Mostar je i u tom pogledu mnogo prepatio tako da se dani iz tih godina mogu računati kao najstrašniji. NOVIJA ISTORIJA MOSTARA Novija istorija Mostara, naročito od 19 vijeka čini Jedno zasebno l veliko poglavlje o kojem bi so moglo i trebalo mnogo govoriti. Mostar se počeo osjetilo razvijati naročito od osamdesetih godina 19 vijeka. Od tada se Mostar sve više moodernizuje podiže i jača. Osjeća se vidno njegov privredni napredak a ujedno i življi duhovni interes. U to doba počinju sa svojim radom odlični mostarski književnici Aleksa šantić, Svetozar Ćorović i Jovan Dučić, talio da njihovom, prvenstveno, zaslugom postaje Mostar živo i priznato književno središte. Isto tako i u političkom pogledu Mostar igra vidnu ulogu u borbi za stvaranje današnje Jugoslavije, tako da je naročito pred Oslobođenje veoma mnogo pretrpio od Austrije. Njegovi najbolji građani, među kojima: Aleksa šantić, Atanasije -šola, Svetozar Ćorovic, pop Marko Popović, dr Uroš Krulj, Risto Bošković, Manojlo Jelić, Risto Radulović, Luka Grdić, Čedo Milić, Smailaga Ćemalović, dr Murat Sarić, pop Stevan Šiniković, Risto Sjeran, Đorđo Labalo i drugi, bili su zatvarani i zlostavljani za svoj veliki i uzvišeni nacionalni rad. Ta progonstva, uz to demoliranja, internacije i ostalo od strane Austrije, upropastile su mnoge egzistencije i znatno ukočile razvoj i naprodak Mostara. S pravom Jo 1919 godine napisala naša odlična književnica gospođa Isidora Sekulić sa puno iskrenog bola: «Mostar, đo Juče još vrsta središta i gledišta našeg narodnog živote i rada, do juče još ženica našeg velikog bosansko-hercegovačkog jada do juče јoš jedna od prvih na prste brojanih žiža naše spoljašnje i unutrašnje revolucije — danas, u ovoj našoj širini, taj se Mostar smakao nekuda; u kraj, sasušila mu se žila koja ga je vezivala za krvavi a sada rešeni problem okupacije i aneksije ,i nekuda u istorijeko i artističke ornamente se sole mnogi detalji njegovog života koji su mu dosad davali pečate važnosti i tajanstvenosti«. Od tada kad je ovo napisala gospođa Sekulić prošlo je prilično godina, ali to njezine riječi i danas vrijede za Mostar. Mostar je počeo da drijema. Ipak njega će opet probuditi nove generacije koje će iz zahvalnosti dostojni poći za svojim starijima, rješavajući nove zadatke koje nameću nova vremena.