Malo razgovora s g. Ivanom Milićevićem U palači “Napredkovog” Zakladnog Doma, u hodniku kojim idete u knjižnicu, na lijevoj strani, nalazi se skromna, kao i čovjek koji godinama radi u njoj, - sobica. H. K. D. “Napredak” u nastojanju da sačuva sve važne dokumente iz hrvatske narodne povijesti, osnovao je svoju historijsko-statističku zbirku, i brigu oko nje povjerio g. Ivanu Milićeviću, književniku. Ivan Milićcvić poznato je ime u Sarajevu, i dovoljno je samo spomenuti to ime među hrvatskom omladinom, pa da se povede razgovor o čestitosti, skromnosti i dobroti naših starih generacija. “Aziz efendija” - kako prijateljski zovemo g. Milićevića, još kao gimnazijalčić počeo je pisati pjesme, priče, članke i kritike. Njegov stric, don Frane Milićević, još ga je kao gimnazijalca uvodio u uredničke poslove. Sam Ivan Milićević to opisuje: “O praznicima 1882. predade mi da uredim materijal za kalendar “Mladi Hercegovac” koji je on izdavao od godine 1873. Savjesno i marljivo je pregledavao što i kako radim. Dao mi nekoliko uputa i uglavnom je bio zadovoljan mojim “radom”. Kasniji književni i uopće nacionalno-kulturni rad g. Ivana Milićevića bio jе vrlo opsežan i često ćete u starim godištima “Nade” naići na price i crtice koje su napisali Osman-Aziz (Ivan Milićević i njegov prijatelj Osman-Nuri Hadžić). Za današnje političke prilike, važan je politički momenat u radu g Ivana Milićevića. On pripada staroj gardi pristaša “Staroga”, koji su širili pravašku ideju hrvatskog deržanstva po Bosni i Hercegovini. Po novinarskoj navadi pogledali smo da li nam je “notes” i olovka u džepu i onda smo pokucali na vrata sobe. - Unutra - čuli smo, glas “Aziz efendije” Ušli smo. G. Milićević je sjedio za stolom krcatim najraznovrsnijih spisa, knjiga i novina. - Oh, ooh, - digao se sa stolice veselo. - Dobro mi došli, djeco. Sjedite, sjedite - očinski nas je pozdravljao. Ja sam ga, imajući oduvijek malo vojničke žice, pozdravio gromkim “ZA DOM” i digao desnu ruku. I on je onda stao u “pozor”, podigao svoju staru ruku i smješeći se odvratio. “SPREMNI” Sjeli smo oko njegovog stola. On nam je veselo pričao i nudio nas duhanom. - Došli smo do Vas - počeo sam kuražno - za jedan interview. Gledao nas je. Malo se začudio u svojoj skromnosti. Mislio je da smo mu došli kao ahbabi na eglenisanje, ko svom Aziz efendiji, a mi ovamo: “Došli smo do Vas za jedan interview.” Nasmiješio se. Izvadio kutiju s duhanom i motao cigaretu. - Možemo početi? - De, sinko, počni! - Kako ste primili vijest o osnivanju Nezavisne Države Hrvatske? Povukao je dim cigarete: Pogledao nas svojim očima u kojima se odsijevala radost i odgovorio: - Može se misliti kako sam primio, jer 58 godina radim i pišem i sanjam o tome. Još kao gimnazijalčić zanosio sam se tim idealima. Dim cigarete bio je završetak rečenice. Nastavio je: - Narod je to primio s oduševljenjem. I muslimani i katolici. I on ima sposobnosti da državu organizira i vodi. Samo treba vremena, jer ovo je još revolucionarno doba. Treba mjesec-dva dana, dok se u upravama mogne poći svojim tokom. Promjene u upravama iziskuju mnogo vremena. Najnezgodnije je to, što je dosadašnji beogradski režim bacao nas Hrvate u zapećak, te nemamo dovoljan broj činovnika. Dok je to govorio, promatrao sam ga. Sjedio je na običnoj, sasvim jednostavnoj stolici, za jednim isto tako jednostavnim i običnim stolom. Knjige su bile glavni namještaj sobe. - Pred njim ih je ležala čitava hrpa. Jednu je listao ... Sjetio sam sc Oca Domovine Ante Starčevića: I on je tako nekako morao izgledati, kada je u skoro sličnoj sobi, s istim namještajem: stolicom, stolom i knjigama, sjedio i razgovarao s omladinom. I Ivan Milićević je vrlo često kao mladić dolazio Starome u njegovu sobu, i -možda od njega - naučio biti ustaški skroman i jednostavan. Upitali smo ga: “Kako se omladina držala u ovim sudbonosnim danima?” - Sjajno? - rekao je. “Sjajno” ponovio je gledajući nas tako očinski, veselo, i nastavio: - Naša omladina je dobra i pokazala se dostojna svojih pređa. Imamo dobrih dečki, a osobito su dobri oni, koji su se okupili u HAKD “Kranjčević”. To su dečki dobri, vrijedni i valjani. Zatim nam je s radošću pričao, kako ga je jednom prilikom posjetila delegacija sveučilištaraca iz HAKD “Kranjčević” i predala mu na spomen sliku Ante Starčevića. - Ja imam veliku maljanu sliku Staroga, a ipak poklonjenu sliku “Kranjčevića” više volim. Znali smo da je g. Milićević, iako star, ipak budno i s radošću pratio rad Hrvatskih Ustaša, pa smo ga upitali: - Da li ste u zadnje vrijeme imali veza s Ustašama? - Naravno. Osobito s Doglavnikom dr Sunarićem i predsjednikom Matice Hrvatske prof. Lukasom. Vidite - nastavio je - ja sam prijatelj i pobratim, a i suradnik s puncem Poglavnikovim Martinom Lovrenčevićem. Martinu sam čestitao što smo doživjeli ostvarenje naših ideala. A o našim bosansko-hercegovačkim problemima, kazao nam je: - Što se tiče, narodonosnog pitanja, s tim sam ja načistu već prije 58 godina, jer sam i sam pisao i iznosio dokaze o hrvatstvu Bosne i Hercegovine. U listu moga strica Don Milićevića u Mostaru, a i u “Osvitu2, koji sam ja pokrenuo, mnogo sam pisao o tome. Povijest je brate, dokazala da su katolici i muslimani ovdje autohtoni, a pravoslavni se doselili tek nakon osvojenja Bosne po Osmanlijama. Kod naših hrvatskih intelektualaca iz Bosne i Hercegovine postoji jedan važan problem: migracija u Zagreb. - Tu njihovu migraciju - kaže g. Milićević - smatram pogrešnom, jer bi oni morali biti ovdje i raditi na terenu. To je tim potrebnije što je niveau i duvovne i materijalne kulture našeg bosansko-hercegovačkog seljaka niži od onog iz uže Hrvatske. Upravo ovdje u Bosni i Hercegovini treba se učiniti sve što se može. Možda i više nego u užoj Hrvatskoj, jer tamo se narod podiže više nego u Bosni i Hercegovini gdje je standard života bosanskog seljaka, i katolika i muslimana, vrlo nizak. G. Milićević sjećajući se svojih dana, kada je obilazio naša sela i poučavao seljake u dobru, priča nam te drage uspomene. - Vidite, - kaže zaključujući - zapazio sam da naš seljak obrađuje zemlju ekstenzivno, t. j. s mnogo zemljišta dobiva vrlo malo uspjeva. - Trebalo bi ga naučiti da zemlju obrađuje intezivno, t. j. da sa manjeg, ali dobro obrađenog zemljišta, dobije više usjeva. Netko je pokucao. - Unutra! - odgovorio je isto kao i nama. Ušao je stariji, visoki gospodin. Naš poznanik: Nine Buconjić. Morali smo interview završiti. Pustili smo dvojicu prijatelja da eglenišu, a mi smo se s njima srdačno rukovali i oprostili.