Mnogima su još nepoznata zvjerstva Srba, koja su izvršili nad Hrvatima za vrijeme ovoga rata. Tek malo po malo odkriva se zločin za zločinom, i ljudi ostaju zabezeknuti nad “bratstvom” onih preko Drine i zadivljeni nad junaštvom mnogih hrvatskih mučenika. Kada je Poglavnik Dr Ante Pavelić pozvao hrvatski narod da se digne protiv neprijatelja i da razoružava srpsku vojsku, mala Bosanska mjesta Gornji Vakuf, Bugojno i Prozor, koja su jedva čekala Njega i Uskrsnuće, odmah su se odazvala Njegovu pozivu i digla se protiv Srba. Razoružali su oružnike i srpske vojnike u Gornjem Vakufu i Bugojnu, a onda su, pod vodstvom Ustaše Jure Mikulića krenuli u Prozor. Putem su obavljali isti posao. Na kojeg su god srpskog vojnika ili časnika naišli, odmah su ih razoružali. Tako su došli do Prozora s mnogo oružja i municije. I u Prozoru su posao brzo svršili. Istina, Srbi su im zarobili nekoliko braće, ali oni su kretali naprijed. Dalji pravac njihovog napredovanja bila je Rama. U Rami se sakupilo nekoliko stotina srpskih vojnika i časnika, pod zapovjedništvom kapetana Miroslava Uhlricha, koji su prijetili Ustašama i na veliko terorizirali hrvatsko seljaštvo ovoga kraja. Jure Mikulić sa svojim hrabrim Ustašama odmarao se u Prozoru i pripremajući se za napadaj na Ramu. U to je zazvonio telefon. - Halo! Ovdje Rama. - Ovdje Prozor. Tko je tamo? - Kapetan Uhlrich. - Ustaša Mikulić. - A ti si to. Što se ne predaješ, bolan, je li? - Trebaš ti da se predaš! - odvrati mu Jure. - Ako se ne predaš, sravnit ću ti cijeli Prozor sa zemljom, - prijetio je srpski časnik Uhlrich. - Ako imaš dosta lopata i krampi, dođi pa sravni, - tipično bosanski odgovori mu Ustaša Mikulić. Na tome se telefonski razgovor završio. Ustaše ne znaju i ne će kompromisa. Oni hoće Državu Hrvatsku i tko im stane u tome na put, oni su protiv njega i on mora pasti. Hrabri, kršni bosanski momci pošli su na Ramu. Veselo i oduševljeno, ali oprezno su se kretali prema Rami, da svoju braću oslobode srpskoga jarma i njegovog bijednog sluge Uhlricha. Najednom su čuli automobilsku sirenu. - Uhlrich ide, veselili su se. Postavili su se u klanac na položaje, i puške spremne na pucanj, stavili preda se. Auto se približavao. Kada je došao do klanca, Ustaše istrče sa puškama pred njega i: - Stoj! Tako su vješto okružili auto sa sviju strana, da je morao stati. Unutra su bili srpski avijatički časnici. Bili su zabezeknuti i zaprepašteni. - Tko ste vi? - upita jedan od njih Ustaše. - Mi smo Hrvatski Ustaše! - oštro i jednoglasno su mu odgovorili. Oni su se čudili. Po njihovim “informacijama2 Srbi su već u Beču, Sofiji i Tirani, a ovamo nekakvi Ustaše... - Pa, ljudi, što to činite, zar ne znate da je Njemačka od nas zatražila primirje! (Dragi čitaoci molim vas nemojte se nasmijati ili misliti da pišem neistinu. Oni su doslovce tako rekli). - Šuti, ništa ne govori, - odvrati im Ustaša Jure Mikulić, i sa svojim momcima razoružavao časnike. Šofer je počeo plakati. - Što plačeš? - Pustite me da mogu ići. - Tko si ti? - Ja sam bivši šofer bana Šubašića. - Ah, tako. Ti ćeš sada nas voziti moj dragane, a nigdje drugdje. Uzeli su veliki autobus i krenuli dalje prema Rami. Na putu, nakon jednoga kilometra, naišli su na strašan prizor. Pod mostom kraj ceste, ležao je čovjek u seljačkoj hrvatskoj nošnji, sav u krvi. Prišli su. Nisu morali ni gledati. Odmah su znali: jedan od naših. Došli su do čovjeka, koji je još bio živ. - Ah, Ivo! zaplakao je jedan glasno. Ivo, Ivo, dragi Ivo, zvali su ga plačući dok je on ležao, istina živ, ali bez oka, koje su mu izvadili i kroz njega zabili nož do grkljana. On je živio, ali za smrt. To je bio seljak Ivo Bandić, jedan iz njihove čete, kojega su Srbi zarobili. Zarobljeni srpski časnici kazivali su da se to dogodilo ovako: Kada su zarobili Ustašu Ivu Bandića iz sela Podgrađa, onda su ga počeli mučiti. Psovali su mu Hrvatsku, vrijeđali su mu njegovu ženu i majku, i tada mu nožem izvadili jedno oko. Krv je briznula iz šupljine. Bio je prizor kada bi i životinja pustila svoju žrtvu, i pomogla joj što više, a “braća” Srbi u svojem zvjerstvu vrtili su i dalje nožem po očnoj šupljini da povećaju muke Ustaše i mučenika Ive Bandića, koji je još živio. On je samo jaukao. Plakao je za svojom ženom i djecom. Ali, - Hrvatska će biti slobodna, mislio je, i onda je opet uza sve strahote nadljudskim snagama podnosio sve mirno, ustaški. Mučitelji nisu prestajali. Nožem su mu zadavali rane po ostalom tijelu i konačno, mu zarinuli nož kroz šupljinu izvađenog oka sve do grkljana. Zatim su ga bacili pod most i otišli... A, dolje pod mostom, ležao je Ustaša Ivo Bandić, s ranama na tijelu, nožem u očnoj šupljini, krvlju na ustima i mislima na Hrvatsku, svoju ženu i djecu ... Živio je još dvanaest sati. Živio je za smrt. Tih posjednjih dvanaest sati bili su još najveća muka. Pomogli su mu, koliko ljudi mogu pomoći. Oprali mu rane i pomolili se za njegovu dušu, koja će za koji čas otići Svevišnjemu, i krenuli dalje u borbu za Poglavnika i Hrvatsku. “Junački” kapetan Miroslav Uhlrich kukavno se branio u Rami. Ustaše su brzo napredovali, i zarobljavali srpske časnike i vojnike. A, kada su tražili među njima kapetana Miroslava Uhlricha, nisu ga našli jer je on “junački” - pobjegao sa 300.000 dinara, kako su izjavili njegovi drugovi srpski časnici, koji su bili zarobljeni. Oni su također rekli, da je i zvjerstvo nad Ivom Bandićem izvršeno po zapovijedi i vodstvom kapetana Uhlricha. Hrvatski Ustaše ponijeli su tijelo mučenika Ive Bandića u Gornji Vakuf i priredili mu svečani sprovod. Cijeli kotar je plakao i žalio za Ivom Bandićem, koji je bio ne samo pravi nacionalista, nego i dobar domaćin, pošten čovjek i dobar otac svojoj djeci.