“Proslavljeno srpsko junaštvo” ovoga rata odlikovalo se jednom specijalnom osebinom, koju posjeduju samo oni vrlo rijetki “junaci”, (a kojih je za posljednjeg rata bilo mnogo), osebinom naime, da imaju jako brze noge i da nanjuše neprijatelja na sto kilometara. I što bi drugo jedan “junak” mogao učiniti, nego li što prije - pobjeći. Pri tome su bijegu srpski časnici - četnička rulja rasipali, pljačkali, što više i palili novac, samo da ne bi došao u ruke “Švabe”. Jedan od tih slučajeva desio se u Srebrenici. Paunković Žarko, arhivski činovnik kod kotarske oblasti u Srebrenici izjavio je o tome ovo: “Dana 15. travnja 1941. godine poslije podne od 4-5 sati, dok sam se ja bavio u kancelariji kotarske oblasti kao “dežurni” činovnik, došao je k meni jedan narednik s riječima: “Gdje je načelnik?” Kazao sam mu da sam ja “dežurni”, a da je načelnik negdje na ulici. Tada mi je rekao: “Izvolite poći, zove vas gosp. đeneral”. Poslušao sam i otišao u štab generalov t. j. u općinsku sudnicu, gdje je on bio, sjedeći u društvu s nekoliko viših časnika. Rekao mi je: “Ja sam vas pozvao da vam predam novac, jer ga ja ne mogu sobom vući.” “Molim vas gosp. generale” - odgovorio sam mu, “ja imam svoga starješinu i bez njegovog znanja i odobrenja ne smijem novac primiti. Nego dozvolite mi da ga nađem te da s njim govorim, što da radim.” “Dobro, no nemoj se, bre, dugo zadržavati!” Otišao sam ponovno u svoju kancelariju, očekivajući da dođe kotarski predstojnik. Poslije kratkog vremena došao je u kancelariju jedan potporučnik i rekao mi, da me opet zove general. Ponovno sam otišao generalu, rekavši mu da se nisam našao sa predstojnikom. “Tko je taj načelnik? Kako se on zove?” “Božidar Petrović” “Jesi li ti, bre, bio vojnik?” upita me “Jesam” Zatim mi je zapovjedničkim glasom rekao: “Ja vam naređujem, da odmah primite novac.” Njegov pobočnik, po činu kapetan, prišao je vratima blagajne i rekao mi: “Izvolite” Ušao sam u kancelariju kod blagajne, gdje sam zatekao jednog majora s još nekoliko časnika. “Primite novac!” rekli su mi. Vidio sam pakete novca na podu, razbacanih novčanica, a povrh stola na namještenim daskama ležao je prosut novac. Jedan od njih digao je jednu vreću i raširio, dok su druga dvojica bacala novuc u nju. A u sanducima ispod stola bili su složeni paketi novčanica, te tri vrećico sitnoga novca. Za jednu vrećicu, koja je bila blombirana, rekli su mi da u njoj ima dvije hiljade po dva dinara, a u ostale dvije, već napola ispražnjene, po hiljadu dinara. “Eto, sve Vam ovo računamo dinara 6,226.000, a vjerovatno, da ima i više nego ta suma” Zatim mi je prišao general: “Ovaj novac nosite, i njim isplaćujte časnike i prolazne jedinice, a možete i činovništvo. Ako što preostane Vi ga zapalite i izgorite ili u neko zgodno sanduče upakujte i zakopajte na kakvo mjesto.” Zaključao sam vrata od blagajne gdje je novac ostao, a ja sam otišao tražiti čovjeka koji će mi pomoći prenijeti novac. Jedva sam našao jednoga radnika, koji je pošao sa mnom i novac u tri maha prenio u kancelariju kotarske oblasti. Malo iza toga došao mi je onaj isti major, čijeg se imena ne sjećam, a koji mi je novac dao, u društvu s još nekoliko časnika, i naredio mi, da isplaćujem. Zamolio sam ih, da to ostavimo za sutra, ali oni su rekli: “Nama treba novac odmah, jer idemo na položaj.” “Pod takvim okolnostima prinuđen sam bio da isplaćujem. Skoro pri završetku isplate zadržao se samo još jedan časnik, koji nije imao knjižice. U to je došao u kancelariju kotarski predstojnik. Ja sam tada ispričao sve šta se odigralo sa mnom. Malo kasnije predstojnik je otišao a ja sam opet ostao sam u kancelariji. Odmah zatim došao je isti major s jednim časnikom i zatražio mi da im dam na priznanicu po dinara 2,500.000, što sam ja učinio. 2Sutradan 16. travnja sasvim rano, upala su mi u sobu četiri konjanička časnika, kapetana, i digli me iz postelje, tražeći odmah novac, jer da idu na položaj. Za njima je došao onaj major i rekao: “Ovo su konjički časnici. General je naredio da im dadete po 20.000 dinara. Napisali su priznanice, a onda su uzimali novac sami, pa kad su se podmirili, onda su otišli. Tada je došao i kotarski predstojnik. “Spašavajte me!” rekao sam mu. “Naša kasa je premala, ja ne smijem to imati kod sebe” “Tako je”, potvrdio je predstojnik. “Nego da mi to damo Poreskoj upravi.” Novac smo potrpali u vreću i uz pripomoć činovnika prenijeli u Poresku upravu. Prenešeni novac istresli smo iz vreća na pod, te je primanju i brojanju pristupio šef Poreske uprave Zanko Gligorijević i poreski pripravnik Konforte Haim, koje je trajalo duže, jer je bilo dosta poderanih novčanica, koje sam morao vezati u jedan peškir, prilikom prenošenja iz općine. Napominjem, da su imenovani primili novac u paketima, za koje se moglo vidjeti, da su posve u omotu ispravni, dok su ostali novac, koji je bio rasut i sumnjivog omota, sav prebrojili. Prilikom brojenja nađena je svota od 5,450.000 dinara. Tako arhivski činovnik kotarske oblasti u Srebrenici, Žarko Paunković. Usput rečeno, g. Paunković je jednu noć probdio u sobi s novcem, a iza toga je u 8 dana išao dva puta k svojima u Šabac, s punim kovčegom. Čega? To je zagonetka. Sada dolazi drugi dokumenat: zapisnik, sastavljen dne 16. travnja 1941. u Poreskoj upravi u Srebrenici. Glavni akter zapisnika je šef Poreske uprave Zanko Gligorijević. On malo drugačije opisuje dopremu novca u Poresku upravu: “Dana 16. travnja 1941. god. bilo je osoblje Poreske uprave u Srebrenici na dužnosti, kada su došli u Poresku upravu kotarski predstojnik g. Božidar Petrović, arhivski činovnik istoga kotara Žarko Paunković, jedan major, koji se predstavio kao komandant mjesta Mil. D. Marčetić, s jednim vojnim blagajnikom i mnogo časnika i podčasnika s njime. - Isti su donijeli u Poresku upravu jedan džak, jedan sanduk jednu veću i jednu manju vreću sa sitnim novcem od pola dinara i jedan omot u peškiru sa papirnatim novcem. Kotarski predstojnik je prišao šefu Poreske uprave Zanki Gligorijeviću i saopćio mu, da su oni donijeli ovaj novac time, da Poreska uprava ovaj novac isplaćuje vojsci koja prolazi i to časnicima po dinara 20.000 a podčasnicima po 5.000 dinara na ime tromjesečnih njihovih beriva. Šef ove uprave odklonio je da primi novac, jer je taj novac kotarska oblast jedan dan prije toga primila od Generalštaba u mjestu i već počelo vršiti naređenu isplatu časnicima i podčasnicima. Nadalje je šef Poreske uprave tražio, da ako se već mora novac primiti, da se osoblju dade izvjesno vrijeme radi brojenja novca i da se dostavi amanetnom knjigom Upravi, što su prisutni odbili i bezuvjetno tražili, da se novac odmah primi i isplati prisutnim časnicima. Novac je prosut na pod Poreske uprave, izvjesno vrijeme je ležao, dok nisu opet upali neki časnici i silom tražili, da im se isplaćuje. Donosili su pismene naredbe od Komande mjesta, te su pri tom izjavili, da ako im Poreska uprava ne će isplaćivati, da će oni sami uzeti novac. Isti čas došao je komandant mjesta i tražio, da se novac primi u kasu na čuvanje te izjavio, da svega novca ima 5,450.000 dinara, da ga ne treba brojiti, jer je sve u redu i da se isplaćuje, dok nije došao neprijatelj, koji se svakog časa očekuje, jer se već nalazi u blizini grada. Šef Poreske uprave ponovno je naglasio, da se novac ovako nebrojen ne može primiti, a uostalom ako se već silom mora, da će primiti, ali bez ikakove odgovornosti za svotu, koju oni tvrde i bez ikakove potvrde o prijemu istoga novca. Osoblje Poreske uprave pokupilo je novac sa poda i odmah počelo isplaćivati prisutne časnike i podčasnike. Uspjelo se toliko, da su uzimane priznanice od pojedinaca na isplaćene svote, iako je to u početku isplate bilo odbijano.” A te priznanice bile su potpisane većinom nejasno, zamazano, tako, da nije moguće pročitati njihovih imena. Očito se radi o fiktivnim imenima i priznanicama. Zapisnik dalje kaže: “Istoga dana u podne, kada je osoblje Poreske uprave otišlo na ručak, a Poreska uprava bila zatvorena, došla su pred upravu dva kamiona četnika sa jednim pukovnikom, njihovim komandantom i odmah su pitali za šefa. Netko im rekao, da je šef poresk uprave na ručku u gostioni Gjoke Jovanovića, na što je komandant četnika naredio, da se odmah dotjera u upravu i da im se izda novac. Dva četnika s pištoljama dojurili su аutom u gostionu i pozvali šefa, da odmah s njima ide u Upravu i da im izda novac. Šef je iz kafane istjeran na ulicu, strpan u auto i dotjeran u Upravu zajedno sa arhivskim činovnikom kotarske oblasti Paunkovićem. A pred Upravom stajali su četnici do zuba naoružani i njih nekoliko obijali su zatvorena vrata Uprave. Šef je bio prisiljen da otvori Ured, a zatim je pukovnik sa deset do petnaest četnika upao u ured s puškama na “gotovs”, bombama pištoljama i tražio od šefa, da mu se izda sav novac, koji ima. Šef se branio da ima nešto novca u kasi, ali to mora isplaćivati časnicima i podčasnicima, na što mu je pukovnik rekao: “To je naš novac. Mi se borimo, a kukavicama treba kugla u čelo”. Jedan četnik je dobacio šefu: “Šta misliš? Šta si se zbunio? Brže novac ili ću ti sve zube potući. Štediš valjda za Švabu, majku…” Šef se još uvijek branio i molio, da mu se bar dade priznanica radi pokrića. U to je dotjeran i suključar. Na ponovnu molbu suključara, da se izda priznanica pukovnik je upitao: “Koliko novaca imate u kasi?” “Milijon do milijon i pol” odgovorio je šef. Pukovnik je napokon napravio na brzinu priznanicu, vičući: “Samo brzo, brzo, više ništa ne govorite, evo za nama jure Švabe!” A priznanica je glasila: Priznanica na 1.000.000 dinara, koju sam svotu primio za račun četnika. Pukovnik: potpis nečitljiv. Šef je zatim otvorio kasu, a pukovnik je sam upao u tresor, zaštićen s četiri četnika s “otkopčanim” puškama u rukama i drugoj dvojici dobacivao pakete po 100.000 dinara u omotu. Pukovnik je upitao drsko: “Zar nemate krupnijeg novca?” - “Nema”, branio se šef. Pukim slučajem upao je u kancelariju jedan četnik i šapnuo nešto pukovniku, koji je odmah iskočio iz tresora i komandirao: “Vatra” i na molbu šefa, da se novac prebroji, odgovorio: “Dobro, ako hoćeš da brojimo, dođi gore u šumu!” Nakon toga je brzim koracima s novcem u rukama izišao iz ureda, dok je nekoliko četnika ostalo u uredu sa naperenim puškama, a nakon nekoliko minuta i oni su se udaljili. A kada su činovnici ureda brojili novac, ustanovili su, da su četnici odnijeli mnogo stotina hiljada dinara više, a koliko ga je još prije nestalo, to se možda nikada ne će ustanoviti.