I površni promatrači mogli su primjetiti da ovih zadnjih nekoliko dana nema prijašnje gungule pred Povjereništvom. Umjesto stotina ljudi, koji čekaju na red, sada na lijevoj strani ulaza visi ploča, koja bolje od zaštitnih lovaca, zapovijedi i molbi udaljuje ljude od Povjereništva. Sadržaj table je kratak: Ured za namještanje. Sime Milutinovića ul. 6. Biti novinar, a ne biti radoznao za “Ured za namještanje”, bio bi paradoks. Stvar je interesantnija što ovakva ustanova, na ovakvim temeljima i s ciljem koji ona ima, je prva u Državi Hrvatskoj, i što je vode mladi ljudi. Popeli smo se na prvi kat. Na vratima s lijeva stoji ploča: Ured za namještanje. Tu smo. Otvorimo vrata, skinemo šešir, i - stanemo. Na desno od ulaza duž cijeloga zida, i nasuprot nama, nalaze se “šalteri”. Muževi, žene, mladići i djevojke, sirotinjska, zakrpana i poderana odijela miješaju se s novim odijelima “lafova” i “gospode”, skromne obučene djevojke stoje i čekaju zajedno s damama koje su bolje obučene. - “Nema protekcije”, smješeći se od dragosti veli jedan radnik svome znancu. - I nema. I, vjeruj to valja. - Jakako, da valja. Umiješamo se sa strankama. - Po redu brate, reče mi jedna žena, kada sam se htio progurati naprijed. - Ne, ne, ne ću ja kvariti reda, sestro. Sestro! Rekao sam tako naravno, bratski, kao da mi je zbilja sestra, i bilo bi šteta kvariti red. Bez galame, tiho, strpljivo, bez guranja čeka svatko dok dođe na red. A, sedam činovnika ureda poslužuje stranke na “šalterima”. Odmakli smo se, i ušli u kancelariju ravnatelja g. Ridi-a. Stari znanci i prijatelji. Nije potrebno upoznavanje. - Gospodine ravnatelju, gdje je nikla ideja o osnivanju ovoga ureda? Koliko nam je poznato, to je prvi ured ove vrsti? - Ideja je nikla kod Ustaškog povjerenika za Bosnu i Hercegovinu g. Francetića. On je dao inicijativu i osnovao ured. Ja sam neobično zahvalan g. Francetiću što je osnovao tako nešto, jer i sam znam što znači oblijetati urede i tražiti kruha i rada. Ja razumijem potrebe ljudi koji nemaju zaposlenja, a žena i djeca čekaju... - Kako oni za koje je osnovan ured gledaju na nj? - Oni s apsolutnim povjerenjem gledaju u nas, i sretni su da se radi, ni po babi ni po stričevima, pravedno, ustaški, te da ne moraju tražiti “ulaznice”, t. j. preporuke od “uvaženih ljudi” da mogu doći do kruha. Svatko ima pravo doći, zatražiti posao, i nastojat ćemo da svaki Hrvat i svaka Hrvatica u svojoj Državi dobije kruha i rada. - A i kod odlučujućih faktora Ured i njegova ideja našle su dobrog odjeka, a osobito kod Ravnateljstva željeznica, koje je odmah sve molbe za željeznički tečaj poslalo Uredu na preispitivanje, te će se pitanje primanja riješiti sporazumno. Naravno, da se očekuje da će i svi ostali u personalnim stvarima raditi u suradnji s Uredom. Najednom: Zvrrrrr! Zvrrrrr! G. Ridi uzme slušalicu telefona. - Ja, halooo! Ovdje Ured za namještanje. - ?? - O, moje poštovanje gospodine. - ??? - Vaša poznata, kažete? Ima preporuku? - ???? - Nažalost, gospodine, preporuke ne vrijede. - ????? - Da, ne vrijede. Neka dođe u Ured i tu kao i ostali. Mi smo se slatko nasmijali. G. Ridi je spustio slušalicu. - Što, ne vrijede više preporuke? - pitali smo smijući se. - Samo informacije. Ne može netko, pa taman imao od bilo koga preporuku, a mi znamo da to mjesto nije zaslužio da dobije ono što hoće. - Ured ima svoj odbor, tumačio nam je ravnatelj Ureda, od 30 članova. Ima đaka, sveučilištaraca i činovnika, koji će svaku molbu pregledati i donijeti svoj sud. Ured je idealno zamišljen i taj idealni princip se provodi. Mi moramo dati onim ljudima kruh, koji ga trebaju. Moramo učiniti da svatko dođe na ono mjesto koje mu pripada po njegovim sposobnostima i kvalifikacijama. U pisarnu ravnatelja ušao je činovnik Ureda stavljajući na stol stotine molbi. Sve je razvrstano i sređeno. - Koliko ste do sada već molbi primili? - Tako, ima ih više od četiri hiljade. Ima ih s fakultetom, gimnazijom, trgovačkom akademijom, trgovačkom školom i osn. školom. Ima ih kakovih god hoćete. Napišite da Ured raspolaže s ljudima raznih kvalifikacija i da u svako vrijeme može dati raznim uredima i povjereništvima ljude koje trebaju. Ima, znate, ureda koji protivno otvorenoj zapovijedi Ustaškog povjerenika g. Francetića namještaju ljude bez znanja i odobrenja ovoga Ureda. Mi žalimo te slučajeve, i ne će se sigurno to ponoviti. Mi ćemo učiniti da se ne ponovi. Telefon je opet prekinuo naš razgovor. - Opet preporuke, je li? - I opet bez uspjeha. - Koliko ima namještenika? - To me pitanje posebno veseli. - Zašto? - Jer moram govoriti samo lijepe i pohvalne stvari. Ovo je omladinska kancelarija. Ima 15 namještenika, sve mladih ljudi, gotovo sve članovi H. A. K. D. “Kranjčević”, koji su došli na taj rad s puno volje i idealizma, da doprinesu svoj obol za dobro i prosperitet Naroda i Države. Od njih se trebaju učiti stariji. Oni trebaju služiti kao uzor kako se radi za Poglavnika i Državu Hrvatsku. Radi se, 8, 9 i 10 sati. Radi se i blagdanom i nedeljom. Radi se neumorno, tiho, ustaški. Ne gleda se na uredovno vrijeme. Kažem vam: ovi mladići trebaju poslužiti kao uzori u ovim ozbiljnim danima organiziranja Države Hrvatske. Ima ih, što više, koji su se besplatno stavili Uredu na raspolaganje. Zanimala nas je sama organizacija Ureda. - Čitava organizacije posla organizirana je po najmodernijem lančanom sustavu, tako da svatko radi svoj određeni posao. Izvolite, pokazat ću Vam. Velika soba u koju smo ušli sličila je mravinjaku. Za stolovima su sjedili mladići i radili. Tiho. Svaki svoj posao. Ni jedan časak nije se ostavljao neiskorišćen. Na licima njihovim nije bilo nezadovoljstva, činovničkog nezadovoljstva što moraju raditi, nego je odsjevala radost novog života, koji nas vodi u radu za Poglavnika i Hrvatsku. Išli smo od jednog do drugog. Sve znanci i prijatelji iz “Kranjčevića”. G. Lacko Rudolf tumači nam sustav organizacije posla. Najprije na “šalter”, gdje stranke predaju svoju molbu, i popune formular. Formular sadrži sve potrebne informacije. Ispunjen formular se prepisuje u duplikatu, i ide na protokol. I sve od ruke do ruke, dok ne bude sve razvrstano i spremno za sjednicu. Sjednica onda odlučuje. - Kada se uzme u obzir da su sve to mladi ljudi od 17 do 25 godina, gotovo zvuči nevjerovatno da oni savršeno rede. - Da, zvuči nevjerovatno. A, ipak Hrvatska ima omladinu i zato će imat i - budućnost.