Bivša država u kojoj je cvjetalo sve drugo samo ne poštenje, ljubav i idealizam imala je sjajne preduvjete, da prihvati sve ono što kod drugih naroda već odavna nije više vrijedilo. I ona je zaista uvijek sve to brzo prihvaćala. Malena država, a veliki prohtjevi klika, koje su vladale svim vrstama javnog života, stvorili su i u nogometu takvo stanje, pa nije ni čudo što je razvitak nogometa išao u raskorak sa stvarnim mogućnostima. Kao posljedica toga je pojava profesionalizma u nogometu. Ali pod imenom profesionalizma kod nas krije se jedan dosta težak, a isto tako i dosta važan problem. Dati točnu definiciju za tog našeg, toliko kuđenog, profesionalnog nogometaša nije lako. Da bi bar donekle mogli zaći u suštinu toga problema, potrebno je pogledati u dosta daleku prošlost našeg nogometa. Svakako da mi ne smijemo praviti usporedbu naših nogometnih prilika s prilikama nekih drugih, većih naroda, ali manje više, ma kako kod nas taj profesionalizam izgledao malen i naivan prema onima izvana, ipak je u korjenu sličan, a možda i jednak onima drugima. Izmišljanjem raznih sistema za odigravanje prvenstvenih utakmica u državi išlo se je uvijek za tim, kako bi se postigao što bolji novčani utržak. Samo nekoliko klubova, od njih par stotina sveukupno, imali su pravo boriti se u glavnoj konkurenciji za naslov prvaka države, a svi ostali klubovi, kao kakvi bijedni statisti, samo su sanjati mogli, da će nekada kakvu ulogu igrati u nogometu, pa su većinom s takvim snovima i svršavali: prestajali postojati, bili brisani, sami se razilazili i tome slično. Upravo, stvaranjem liga sistema, stvorili su se prvi temelji profesionalizma. Članovi državne lige, ili bolje rečeno, “10 gornjih klubova” morali su stvarati pošto-poto dobre momčadi, zbog što boljeg plasmana u ligi i daljeg takmičenja u inozemstvu. Podmladci su bili zanemareni. Vrijeme je brzo odmicalo, nije se imalo kada odgajati igrače, što je preostalo drugo nego dati se u potragu za igračima. Tako je nastalo t. zv. “vrbovanje” igrača. Razni ljudi po raznim gradovima tražili su dobre igrače davali im razna obećanja; namještenja, plaće, premije i slično i odvlačili ih u veće gradove. Takvi igrači, često još nedorasli, najedamput bi se našli u tuđem gradu bez ikog svoga. Takvi su igrači od jutra pa skoro do mraka bili stalno na raznim treninzima, putovanjima itd. Klub je takve igrače izdržavao. Dakle igrači koje je jedan klub, naprimjer, domamio uz bilo kakva obećanja, u svoju sredinu, izvršio je u pravom smislu kupovinu čovjeka, i igrač u ovome slučaju bio je samo jedna obična protuvrijednost razmjene. Jedan odbornik ili bilo kakav funkcioner u klubu, uvijek je stariji i iskusniji od jednog miadića nogometaša, pa zato ovdje ne može biti ni govora o tome, tko je zapravo krivac i uzročnik ove trgovine u športu, jer se znade da sin nikada nije oca mogao navesti na krivi put, već samo obrnuto. Dakle, iz ovoga se vidi da su najveći krivci za ovakvo stanje u nogometu ponajviše baš same vođe nogometaša razni njihovi izmišljeni uvjeti takmičenja za prvenstvo države. A kod igrača, pod ovakvim okolnostima, nije bilo teško izazvati krivi pojam o svrsi njihovog igranja. Zato problem profesionalizma u našem nogometu neće biti nikada riješen, ako oni, kojima bude povjereno da ga rješavaju, jednostavno proglase nekoga, da ga je izumio. Profesionalizam u našem nogometu je pojava slična mnogim drugim abnormalnostima našeg bivšeg javnog života. Država je škripala i hramala do suza. Vođe državne politike, vođe raznih socijalnih, kulturnih pa čak i humanitarnih institucija krali su i lagali i u obijesti živili. Sav naš javni život bio je pun paradoksa, jer pokraj svog lopovluka onih vodećih, mi smo svi skupa imali prepune glave o našem poštenju, časti i ponosu. Na jednoj strani (da se ograničimo samo na športski život) bili su ljudi športaši, i to velika većina, koji su stalno živjeli u vjeri svog idealnog gledanja na šport, a na drugoj strani jedna mala klika ljudi, koja je vedrila i oblačila športom, a bila usidrena u Beogradu, omeđena neprobojnim zidom centraliziranih pravila i pravilnika. Dvadeset godina nogometnog Športa, tisuće i tisuće nogometaša - neznanih junaka, a svega su nam, tako nam se čini, poznata svega tri slavna “športska velikaša”: Andrejević, Popović, Hadžić. Šta su ti ljudi bili inače po zanimanju, jer oni su i te kako bili marljive vođe. Kada su stizali od silnih sjednica, skupština, delegacija, službenih putovanja i drugih poslova za “dobro nogometaša” baviti se svojim privatnim poslovima. Ili im je, možda, zarada od nogometa bio kruh svakidašnji. Da li je sada teško odgovoriti na pitanje, koji su bili nogometaši pravi profesionalci u bivšoj državi. Danas, kada svega toga nema, kad su ovakvi “radnici” onemogućeni, onda je i problem profesionalizma kod nas već upola riješen. Pod prijašnjim stanjem to je bilo nemoguće. Jer tko je mogao obuzdati hordu, koja je u bjesomučnom trku za svojom ličnom koristi sve strmoglavije padala. Nije bilo ni prave države, ni pravog autoriteta koji bi mogao “dotjerati u suru” sve te državotvorne “velikane”, pa da se u nogometu našao netko, koji će ga povesti i organizirati onako, kako bi ga kao šport trebalo voditi. Mnogo je zla ušlo u naše društvo poslije onog velikog, prvog rata. Možda je i profesionalizam u nogometu isto tako veliko zlo, ali njega će se već mnogo lakše iskorjeniti, jer je u uskoj povezanosti sa svim ostalim tekovinama poslijeratnog lažnog liberalizma. Oni koji budu vodili nogomet morat će o toj činjenici voditi računa.