Sigurno nema ni jednoga sela u Bosni, koje nije doživjelo za 10-dnevnog rata i borbe za oslobođenje nešto, pa ma i neznatno, a što bi bilo vrijedno zabilježiti. Ni naš stari i ponosni grad, naše Visoko, nije bilo izuzetak. I ono je svojim očima gledalo nedjela i zlodjela Srba, i preko njegovih puteva bježala je i povlačila se srpska vojska. Visoko je središte puteva iz Fojnice, Sutjeske i Kreševa i neko prirodno središte ovih krajeva. Još u davno doba naše povijesti ovuda su vodili vojnički putevi. Veliki vojskovođa Eugen Savojski, kada se sa svojim četama povlačio, poveo je baš iz ovih predjela oko 100 tisuća Hrvata, koji su se raselili tada u krajevima preko Save nešto vjerovatno i u Burgenlandu, a dobar dio u Hrvatskom Zagorju. Kod Zagrebačke gore i danas ima župa i selo Visoko. Seljaci drže tradiciju o svom doseljenju iz ovih krajeva Bosne. Danas Visoko nije kao nekada bogati, živi i veseli trgovački grad. Od svega toga postoji samo još prošlost, a već nekoliko decenija diže se novo Visoko, ugodno malo provincijalno mjesto s franjevačkim samostanom i gimnazijom kao najvećim dragocjenostima grada. Kroz svježinu svibnja i rahatluk naših malih gradova išli smo do franjevačke gimnazije. Lijevo od nas, kraj ceste, grupa radnika pod zapovjedništvom jednoga hrvatskoga vojnika zatrpava neke jame i popravlja cestu. Radi se, popravlja se. Ne smije biti bezposlenih niti lijenčina. Vojnici i stražari nas pozdravljaju. Odzdravljamo im “Spremni!” Kraj nas prolaze Židovi sa žutim trakama, na kojima se “blista” šesterokraka zvijezda. Došli smo do franjevačke gimnazije. Poznata zgrada, sa zelenilom, cvijećem i fratrima-profesorima, koji se šeću po parku, ovaj puta je bila počašćena njemačkom stražom. Pozdraviti smo ih, i ušli kroz velika drvena vrata u zeleni vrt. Sjedili smo u sobi jednog profesora-franjevaca. On nas je skromno bratski počastio s onim što je imao, i jedna, čašica naše bosanske šljivovice bila je sasvim dovoljna da se raspričamo. - Nije kod nas bilo bombardiranja, ali... su svi avioni preletili preko nas, doda jedan, bilo je strašno, kada su se vojnici povlačili i kada su pojedinci prijetili strijeljanjem, bombama, rušenjem. Bilo je momenata, koji nisu strašni, nego žalosni po fotografiji moralne mizerije onih, koji su uvukli ljude u rat, i koji su bili dužni brinuti se za njih. - Nama su dolazili časnici razbijene vojske sa zahtjevima, da ih primimo u samostan. Mi smo to odbijali. Stajali smo na stanovištu da ne primamo nikakovih vojnika u zgradu, pa smo ih odlučno odbijali. Jednoga dana došao je srpski major Mihajlo Banković i zahtijevao da mu damo zgradu za vojsku. Odbili smo to odlučno. - Ne primamo nikakove vojske. To morate razumjeti. - Ja ću baciti bombe na zgradu i na crkvu, ako ne date. Ja ću vas streljati. - Mi ne primamo nikakovih vojnika, pa nas vi strijeljajte. - Vi niste korisni za ovu državu. Vi... vi... - To je jedan slučaj. A dešavalo se i drugih. Neki avijatički major samovoljno se postavio za zapovjednika Visokog. Sakupljao je ostatke rasute vojske, i htio napraviti frontu protiv Nijemaca, koji su nadirali. Sva je tragedija, ili komedija u tome, što je postavljanje fronte bila samo maska i sredstvo za njegov bijeg s novcem. On je naime pokrao Njemačku banku u Rumi, i došao u Visoko s autom punim novca. Teško je odrediti iznos. I, dok je “kodžoja” organizirao obranu on je novce u autu poslao na “sigurno mesto”. Još je u mjestu bilo mnogo srpske vojske. Bili su naoružani i razjareni. Ipak smo mi razoružali toga majora i strgali mu “epolete”... I druge smo vojnike razoružavali. - Ponijeli ste se kao i hercegovački fratri, primjetim. Oni su bili upravo sjajni. Zamislite fratra za strojnom puškom na čelu svoga naroda, koji se bori za slobodu i nezavisnost. - Da mi smo ih razoružavali a onda ih i - nahranili. Ljudi su bili gladni. Bilo ih je, koji nisu dan, dva, tri pa i pet dana ništa okusili. Mi smo im kuhali i hranili ih. Bilo ih je stotine i stotine, za koje se nitko nije brinuo, nego opet - hrvatski fratri. Brinuli smo se da mogu otputovati. Naručivali smo im vlakove i čak ih i ispratili. Kroz prozor sobe dopirali su veseli glasovi mladosti. Na igralištu su šetali i razgovarali franjevački bogoslovi, koji su za vrijeme rata bili u Sutjesci i Kreševu, a sada očekuju svaki dan da se vrate u Sarajevo. Odšetali smo do ustaškog logora. Putem smo prešli lijepi zidani most. - Eto, samo zahvaljujući našim ljudima ovaj most je bio spašen od miniranja. Gledajte, pokazivao mi je na most, one udubine. One su bile pune ekrazita. Sve je već bilo spremno da se digne u zrak. Mi smo to primjetili i jedan naš čovjek je isključio spoj i izvadio ekrazit. Most i dalje ponosno stoji... Ustaški logor nalazi se u bivšoj sokolani. Straža nas na ulazu pozdravlja. Odzdravljamo: “Spreman”. Penjemo se stepenicama i skrećemo na lijevo i ulazimo u veliku prostoriju. U kutu za stolom sjedi zamjenik logornika i saslušava stranke. - Mi smo novinari, brate, pa... - Zaposlen sam. Samo Vam mogu reći to, da se posao odvija sigurno, dobro i da će biti dobro. Sve upute i naredbe nastojimo provesti što bolje. Dobro će biti, dobro ... - Ja sam iz Breze, gospodine, pa sam Vas htio pitat... prekinuo ga je jedan seljak. Soba se punila seljacima, građanima, koji su dolazili svaki sa svojim željama, jadima, koje hoće da iskažu “gospodinu povjereniku”. Mi smo se oprostili. Vrijeme je bilo odlasku, i krenuli smo prema željezničkoj postaji. Putem isti utisci kao i pri dolasku: radi se. Bio sam veseo. Radi se! stalno mi se ta misao vrzala po glavi i kopkala radost iz srca. - Radi se! to je glavno, ponavljao je moju misao prijatelj, koji je sa mnom šetao po peronu postaje, očekujući voz.