Upoznajmo hrvatske književnike! Čitajmo njihova djela, kupujmo njihova izdanja! Osjetimo kulturnu uzajamnost, poduprimo umjetnička nastojanja hrvatskih stvaralaca, U nizu kratkih informativnih članaka pod gornjim naslovom prikazat ćemo suvremene hrvatske književnike. U pogledu pjesničke forme, od novijih hrvatskih pjesnika najsavršeniji su Vladimir Vidrić i A. G. Matoš. Njihov artizam i kult stilske dotjeranosti, zvučne ritmike i artističke cizeliranosti nasljedovali su rano umrli A. B. Šimić, »gričevci«, D. Cesarić, O. Delorko, M. Matijašević i I. Goran, Kovačić. Zbog toga nastojanja Dobriša Cesarić obuzdava neposredni lirski zamah, jer ga sputava stara pjesnička forma, biran akademski izraz, odveć pravilan ritam i forsirana skladnost izglađenih stihova, isklesanih katrena, čisti srok. Cesarićev stih nije jednoličan, upotrebljava i osmerac, i deveterac; i jedanaesterac, i dvanaesterac. Njegovi zanosni raspjevani daktill osvajaju i čitača i slušača, ali je karakter Cesarićevih pjesama recltativan i naročito djeluju, kad ih slušamo. Dobriša Cesarić je majstor forme. Njegove pjesme ne odlikuju se toliko svojom pjesničkom snagom ni dubljlnom, koliko ljepotom, zvučnošću i skladnošću stihova. On je vještak u pisanju pjesama, on ih dugo i pomno izrađuje kao slikar svoja umjetnička platna, kao kipar bijeli mramor, kao cizeler. Cesarić osjeća ritam i formu, istančani ukus i mjeru, on zazire od drastičnih izraza, od grubosti, od prozaičnosti. U njega prevladava ukus, otmenost, blistavilo slika, glazba riječi, harmonični akordi. On je dobar verzifikator, pjesnik invenciozan, nemirnog unutrašnjeg života, rijetkoga lirskog blistavila, lirske treperavosti i lakoće. Pjesme su mu — gotovo sve — zvučne, dojmljive i podjednakoga pjesničkog intenziteta. Njegovi su učitelji Rilke, Jesenjin, A. Blok, pa i naš Matoš. U nekim pjesmama pokazao se Cesarić kao dubok intuitivan pjesnik, koji umije osjetiti ono iza riječi, onu unutarnju skrivenu intimu. On je pjesnik istančanoga osjećanja, snažne emocionalnosti, rijetkoga umjetničkog ukusa, odabirač lijepih izražajnih riječi, slikar svježih pejsaža, glazbenik velebnih ugođaja, on je nemirno srce, koje lako zadršče, dobar zapažač minucioznih detalja, pjesnik ljepote, glazbe i dojmova. Svojim uspjelim pjesmama Cesarić je zastupan u svima modernim antologijama hrvatske lirike, pjesme su mu prevedene na njemački, francuski, češki i esperanto. Druga knjiga »Spašena svijetla« je proširena njegova »Lirika«. Cesarićeve pjesme pobuđuju rijetku dopadljivost, izražaj im je efektan, stihovi dotjerani, ritam skladan, kompozicija izrađena — vješto stilizirana, bez grubih izraza, bez suvišnoga rastezanja; pjesme — kristalno jasne, zvonke, isklesane, dopadljive, diskretne. Njegove pjesme jače djeluju, kad ih čujemo, vanjska efektnost prilično je naglašena i zamjetljiva. Ritam zanosi, blistavost opaja: U moru života što vječito kipi, što vječito hlapi, Stvaraju se opet, sastaju se opet Možda iste kapi — I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem, Jedna vječnost pusta, Mogla bi se opet u poljupcu naći Neka ista usta. Kao udarci dlijeta, kao zanosni zvuci veličajne simfonije ječe ovi bogati stihovi. Snažno se doimaju; Cesarićeve pjesme nije lako procijeniti, jer su sve od reda dopadljive, pa kojiput i one umjetnički manje vrijedna efektno djeluju na čitača. Tek detaljna analiza iznijela bi ljepote, ali i nedostatke ove poezije. Ovdje želimo u nekoliko karakterističnih stihova predstaviti Cesarićevu poeziju naročito ističući pjesme; Predgrađe, Srce, Pređi i Slap. »PREDGRAĐE« je ilustracija bijedne gradske periferije; potresno iznesena u nekoliko vanredno uspjelih strofa: A žene rade, vječito rade, l rade i djecu doje, I rijetko i nerado u grad povedu Dečke i kćerkice svoje, A kada kroz bogate ulice idu, One se izloga boje. Jer tamo ima malih mašina I lutaka na hrpe, I sve je to lijepo, i sve je to ljepše No njihova lopta od krpe — I samo im želje na oči navru, djeca i matere trpe. »SRCE« odkriva one najskrivenije naše porive, kada se u našoj krvi glase mrtvi pređi; mi smo onakovi, kako hoće »neispunjene, zaboravljene, uspavane čežnje«: Ah, ima tuga, čuvanih u krvi, Koje vrijeme ne ništi, već jača — I najedanput nađemo se tako, U grču jednog iskonskoga plača! Da li nam se oči mute ili krijese, Mi smo ko lišće, koje vjetar trese. Otkuda čuva? Da l s gora il mora! To lišće na zna. Tek tresti se mora. I kad mi riječi mirišu ko tamjan, One su stigle nekud iz daleka, I kad mi kletva nagrne na usta. Ona je neke davne kletve jeka! O srce moje! Da li mržnjom goriš Il čežnjom jecaš il zanosom sijaš — Ti svuda vučeš lanac svojih pređa I ti si samo iskusni robijaš! Jači je glas krvi od naše volje, noću se javljaju »PREĐI«: I često kad u noći ležim, osjetim silnu čežnju da bježim, kud — neka slučaj odredi smjer: to u meni pjeva sa zanosom svježim stari, mrtvi dezerter. Pjesnikova rastrgana duša smiruje se u ljepoti prirode, njegovo srce u zanosu kuca, dok šumi vječni »SLAP«: Teče i teče, teče jedan slap, Što u njem znači moja mala kap? Gle, jedna duga u vodi se stvara. l dršče u hiljadu šara. Taj san u slapu da bi mogo sjati, I moja kaplja pomaže ga tkati.