Radništvo uopće, a ono na području Bosne i Hercegovine napose, pozdravili su nedavno donesene zakonske odredbe o gradnji hrvatskih radničkih obiteljskih kuća, gledajući u njoj stvarnu brigu za bolji socijalni položaj radnika i nastojanje oko podizanja štandarda njihovog života na dostojni europski nivo. Osnivanjem Nezavisne Države Hrvatske, odmah u prvim danima njene obnove, donesene su mnoge vrlo važne i korisne zakonske odredbe, koje pretstavljaju temelje početka stvaralačkog rada unutar državnih granica, kako bi se pomoću njih konačno pristupilo rješavanju tolikih pitanja, a u prvom redu socijalno-radničkih. To sve nam pruža najbolji dokaz, da je naš Poglavnik dr. Ante Pavelić, povrativši se iz emigracije u oslobođenu svoju zemlju, došao s izrađenim osnovama, kako će se sva kulturno-gospodarsko-privredna i socijalno-radnička pitanja postaviti u kratkom razmaku vremena na svoje pravo mjesto. Poglavnik je sve točno predvidio, kako će biti najbolje ako se našem radništvu gradnjom obiteljskih kuća pomogne da ima svaki za sebe krov nad glavom, uvjeren, da će jedino time biti pružena mogućnost poboljšanja ekonomskog stanja radnika bezkućnika i radnika koji od svoje skromne zarade nisu nikada mogli sebi i svojima priskrbiti ni ono što im je najpotrebnije za život. Uporedo s time pristupit će se rješavanju i svih ostalih radničkih pitanja tako, da će radništvo, zaposleno u pojedinim industrijskim i privrednim poduzećima, jednako kao i ono koje radi kod privatnika, biti primjerno plaćeno za svoj trud koji ulažu preko cijelog dana od ranoga jutra do kasne večeri, često i bez dovoljno odmora i noćnog počinka, a da za sav taj svoj prekovremeni rad nije od poslodavačkih trustova do sada uživao ni priznanje ni bilo kakve plaće. Na takav način među radnicima nestat će jednom za uvijek nezadovoljstva i židovsko-marksističkih snova, na koja su radništvo natjerivala samo kapitalistička, velika i bogata poduzeća, u kojima se nikada do sada nijesu priznavala nikakova njihova prava, osim same dužnosti. Ta dužnost bila je raditi toliko i tako, da poduzeće i privatnici na njihovim leđima napreduju i stiču teški kapital. Nezavisna Država Hrvatska, kojoj stoji na čelu Poglavnik g. dr. Ante Pavelić, stavila je sebi u dužnost, da sve te radničke probleme riješi i da ih dovede na pravu mjeru. O dosadašnjim prilikama radništva u Bosni i Hercegovini najbolje će nam govoriti podaci, koje ćemo niže iznijeti, a s kojima raspolaže Radnička komora u Sarajevu. Grad Sarajevo i ako po veličini spada među prve gradove, u privrednom pogledu, nalazi se među zadnjim. Dovoljno je kada spomenemo, da od 9.820 porezovnika otpada na najniži stupanj t. j. do 1.500 Dinara drž. temeljnog poreza 8.311 porezovnika, a preko 1.500 Dinara temeljnog poreza ima svega 1.509 privrednika. Jasna je dakle slika privredne zaostalosti i nezaposlenosti na području samoga grada Sarajeva. K tome možemo još dodati, da su razni bivši srpsko-jugoslovenski režimi znali za Sarajevo samo neposredno prije izbora, ali ozbiljnije akcije da se radničke prilike svedu na bolje, nije bilo poslije izbora ni traga. Za pune 22 godine bivša jugoslovenska država, koja je predstavljala jednu trulu umjetnu tvorevinu, nije u Sarajevu izgradila ni jedne državne javne zgrade, osim nekoliko banaka. Stambene prilike u gradu Sarajevu što se tiče radnika, također su bile vrlo slabe. Radnička komora u Sarajevu ustanovila je da u gradu Sarajevu živi 18.076 radnika, namještenika i činovnika, koji s članovima obitelji broje 58.023 osobe. Ustanovila je dalje, da je 689 do 1000 radnika opterećeno obitelji i da svakih tisuću radnika ima izdržavati 2.345 članova. U vezi sa stambenim problemom u gradu Sarajevu, statistika pokazuje da 84.12 posto svih radnika stanuje pod najam, a samo 14.66 posto stanuje u vlastitim kućama, dok su 1.10 posto domari i da ne plaćaju najamnine, jer vrše naporne poslove domara u tuđim kućama. Kuće u kojima radnici u Bosni stanuju su 67.07 posto prizemne, a 26.30 posto na kat, 5.63 posto na dva kata, a samo 1.10 posto na više katova. U tim kućama radnici stanuju u 67.90 posto u prizemlju, 16.51 posto na prvom katu i 1.96 posto na drugom katu, te 2.37 posto na tavanima i 2.26 posto u podrumima. Radnici sa svojim obiteljima 34.48 posto stanuju u stanovima od jedne sobe, 3.18 posto u stanu od dvije sobe, 53.87 posto u stanu od sobe i kuhinje, 6.09 posto u dvije sobe i kuhinje, a samo 1.38 posto u stanu od 3 sobe i kuhinje. Međutim ova sama po sebi površna slika stvarno je još gora, jer veći dio tih radnika drži podstanare, pa je utvrđeno, da podstanare imaju 27.7 posto radničkih stanova, od dvije sobe, 0.5 posto radničkih stanova od sobe i kuhinje, 14.2 posto stanovi od dvije sobe i kuhinje i 40.4 posto od tri sobe i kuhinje. Kubatura radničkih stanova kreće se između 23.3 i 3.5 kubičnih metara, dakle potpuno nedovoljna i nehigijenska za potreban broj osoba, koji u njoj stanuju. Posljedica ovoga su ovi statistički podatci: u obiteljima koje stanuju u jednoj sobi od 1000 rođene djece umire u djetinjstvu 823, u stanu od dvije sobe umire 321, a u stanu od tri sobe umire samo 133 djece. Međutim ni navedeni statistički podatci i brojevi nisu u stanju prikazati pravu sliku strahovitih socijalnih, a napose stambenih prilika u kojima živi većina sarajevskih radnika. Gore je bilo govora o “stanovima” od jedne sobe, jer ih moramo tako nazivati, pošto u njima stanuju ljudi, ali kada ne bi htjeli ove jadnike i nehotice vrijeđati, onda bi te “stanove” morali nazvati drugim imenom. Samo radi ilustracije dosadašnjeg žalosnog stanja radnika u Bosni i Hercegovini donosimo ovdje dvije fotografije, koje jasno govore i koje pokazuju stvarne socijalne prilike u gradu Sarajevu i njegovoj bližoj okolici. Osnova, na kojoj će počivati novi poredak jest socijalna pravda. Stvaranjem snošljivijeg stanja u životu radnika, stvorit će se od tih radnika sretne domaćine, koje će vezati ljubav za njihov krov nad glavom, a time odmah i za grudu zemlje na kojoj se nalaze i za zajednicu u kojoj taj zadovoljan radnik živi. Izgradnju radničkih obiteljskih domova na području grada Sarajeva i sarajevske gradske općine omogućit će i sama općina, koja je voljna ustupiti potrebna zemljišta za izgradnju tih domova. Na taj će način za sva pokoljenja i za sva vremena biti riješen jedan od najvažnijih socijalnih problema, jer će radništvo izgradnjom stambenih kuća imati osiguran krov nad glavom za sebe i za svoju obitelj. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj radnici će uz to imati i moći uživati tolike blagodati, tako da će se svi dosadašnji raznobojni radnički sindikati stopiti u jednu jedinstvenu hrvatsku radničku organizaciju. Ta organizacija će uvijek u Državi Hrvatskoj moći isticati svojim članovima: “Svoji smo gospodari, sa svojim na svome!” Živjela socijalna pravda, jer je ona u Hrvatskoj Poglavnikovoj Državi provedena onako, kako je trebalo i da je ovakvog shvaćanja za socijalna pitanja bilo, nikada se kod radnika ne bi probudila misao da u židovsko marksističkim organizacijama traže utočišta, kada one nisu ništa drugo nego plaćeničke organizacije, u kojima za stanovite mračne ciljeve gospodari strani kapital.