Ima i sada vajnih skeptika, koji misle, da se može sunce zakloniti dlanom, da ne sija. Ima ih, koji ne vjeruju u ovaj poredak i opstanak, te užurbano prave neke kompromise s neprijateljima četnicima, doskorašnjim “herojima”. Ti su “heroji” obukli sada na se janjeću obrazinu i djeluju iza kulisa preko svojih jataka, djeluju razornički, ne puškom i bombama, nego intrigom i “parama”. Konkretan je primjer tomu Rudo i okolina. 1914. g. kada je Srbija zauzela neke pogranične dijelove istočne Bosne, četnici, inače naši susjedi, popalili su ovdje na stotine muslimanskih domova. U selu Sokolovićima nije ni jedna muslimanska kuća ostala. U Sokolovićima, Gaočićima, Šipu, Blažu, Setihovu, Strmici i Drinskom, štogod su našli muslimanskog življa, sve su poklali. Pa da su ih poubijali iz pušaka, ni po jada, nego su te zvijeri od ljudi rezali ih komad po komad i zatim preklali testerom. Pa i 1918. g. bilo je toga i čak i 1921. pohod čuvenog Koste Pećanca s družinom Vukom Medenicom, Tomićem, koji je i sada ovdje državni lugar i još mnogim našim susjedima Srbima te onog sudbonosnog petka u džamiji na namazu u selu Međuriječju, štogod su zatekli sve poklali. A i sada pred rat i za vrijeme rata ti su “heroji” pokazali svoje. Ali im ne dade dragi Bog, jer brzo stiže oslobodilačka vojska genija Hitlera i naši junački Ustaše. Jest one mutne nedjelje je pop-četnik, u četničkoj odori, s crkvenim bajrakom po ulicama Rudog i okolnih sela demonstrirajući urlao: “dolje pakt; bolje rat nego pakt”. Ne bih taj mali odlomak slike četničkih zlodjela sada iznosio, da ti “heroji” danas miruju, ali oni su i danas i te kako aktivni. One sretne večeri uz rasulo srpske “sile” gledalo nas je puno iz žbunja, uhodeći četnike, što kane raditi, kad isti odnesoše 20 sanduka bombi i podijeliše Srbima, našim komšijama, među kojima je prednjačio pop Slavko Popović. U vojničkim je skladištima bilo oko 20 vagona brašna, šećera i drugih živežnih namirnica, koje su sve to Srbi iz Rudog i okolice opljačkali pod zaštitom Srba, a muslimanima i katolicima ni jednom nisu dali ni pristupiti. Braća Jakovljevići su kolima sebi privlačili, a i predsjednik općine je tu imao svoj ugovoreni dio. Taj je predsjednik ubio čovjeka muslimana, kojega još nije “odrobio”. Danas ovdje naš narod formalno gladuje, a žita u pojedinaca ima, što im može biti i po više godina, a ne će da prodaju sirotinji. I sada je nama još u živoj uspomeni slučaj, kada se je današnji naš dični vojskovođa gospodin Slavko Kvaternik vraćao iz internacije i prolazio kroz Rudo, kakav mu je bolan doček spremio ovdašnji milijunaš Krsto Mićević sa svojom bandom. Taj je isti Mićević i sada trknuo u Pljevlje i kao lješinar od stečajne mase propale Jugoslavije dobio pola milijuna dinara radi nekog tobožnjeg duga. Šofer toga milijunaša je negdje ugrabio dva automobila, koji se eno nalaze u avliji Mićevića. Sva zlodjela četničkih hijena ne mogu se na malom prostoru opisati, ali će vječna uspomena ostati našim umrlih mučenika Biševićana i drugih, njihove grobove prekrila je mahovina i trava. Značajno je ovom prilikom napomenuti i rabotu “laktaša”, napose Ruđanskog predsjednika općine, koji do sada nije dao ni progovoriti o hrvatstvu, pa je i pisca ovih redaka kao i imama g. Salkićevića izgonio iz svoje kavane, govoreći: “Ovdje nema Hrvata, ovdje su Srbi”. Naš ga narod u tome nije slušao. Mi smo tada u džamiji, i svugdje govorili: “Ovo je sveti rat za oslobođenje nas i ostalih naroda, a osobito islamskih, koji su u ropstvu pod Engleskom. Sada se boriti sveta je dužnost svakog muslimana protiv Engleske i njenih saveznika”. To sam govorio u džamiji više puta, što je to poznato cijelom mom džematu, a za to su me Srbi četnici osudili na smrt i morao sam se kriti od njih po selima sve do oslobođenja. Ovo ne iznosim na javnost radi sebe, ali moram otvoreno radi podzemne akcije četnika i njihovih jataka, koji i sada vode akciju protiv mene, kako bi osujetili tok pravde.