- Alo gospođice, dajte mi armiju - pitao je zapovjednik potučene srpske armije iz Mostara telefonistkinju u Zagrebu. - Ovdje je Nezavisna Država Hrvatska - odgovorila mu je ona - ovdje ima svu vlast Dr Ante Pavelić. Ne dam vam nikakve veze. Kad sam čuo ovaj razgovor - veli nam telefonist na pošti Metkovići g. Dane Vukosav - ja sam se potanko obavijestio kod pošte u Zagrebu i kad sam sve doznao, obavijestio sam vojnike, koji su nam bili u pošti dodijeljeni na službu. Oni su, kao pravi Hrvati, klicali od veselja Paveliću i Hrvatskoj. Sutradan čujem na telefonu razgovor jednog pukovnika iz Livna, sa zapovjednikom armije u Mostaru, s onim istim, kojemu je ona zagrebačka činovnica dala spomenuti odgovor. Pukovnik je pitao zapovjednika: - Što ću raditi? Na livanjskom polju pobunili su se 13. pješ. puk i ostali vojnici, koji su bili na putu iz Sinja prema granici. Hoću li ići dalje? - A što misliš, da će ti se oni boriti kad dođu tamo - kaže mu zapovjednik. - Hoću li onda vratiti se na zborište u Sinj, pa pustiti vojnike kući? - O, moj dragi, onda će i drugi tako raditi - slijedio je odgovor. - A što ću onda raditi s njima? - Pustite ih odmah kući - odgovorih mu ja - kaže g. Vukosav - mjesto zapovjednika armije, na što mi je pukovnik opsovao hrvatsku majku najpogrdnijim riječima. - Ja ću zvati vrhovnu komandu i kazat ću vam što ćete raditi s njima - odgovorio je poslije mene zapovjednik armije - a vi ih dotle zadržite tu. - Razumem - odgovorio je pukovnik. - Nakon kratkog vremena - nastavlja g. Vukosav - opet su ova dvojica razgovarala. Pukovnik je javio zapovjedniku da se sva vojska razbježala, a ovaj mu je odgovorio “Bježi i ti”. - Znao sam što mi je raditi - kaže g. Vukosav. Kad je zapovjednik metkovske pješ. pukovnije odbio zahtjev naših ljudi da se preda i odgovorio: “Ja sam stari borac, volim časno poginuti nego to učiniti” - poslužio sam se drugim sredstvom. Pozvao sam ga na telefon iz pošte i predstavio mu se kao zapovjednik armije u Mostaru i naredio mu, da raspusti pukovniju, jer da je sklopljeno primirje s Njemačkom i Italijom. - A kud ću ja g. generale? - pitao je pukovnik. - Bježi kud znaš - odgovorih mu ja. Pukovnik me je u svemu poslušao... U međuvremenu oružnički odjel - nastavlja g. Vukosav - zove me vod iz Dubrovnika, da mu dam oružnički odjel u Metkovićima. Nakon kratkog vremena javim se ja na telefon, kao tobožnji zapovjednik “žand. voda” u Metkovićima. Dubrovnik je javljao, kako je čuo, da su se ovamo predali neki oružnici, ali se to ne smije dozvoliti, nego se treba boriti do zadnje kapi krvi. - Nije to tako - odgovorih mu ja - ovdje su sve ustaše, pa oružnici moraju slušati Dr Pavelića - Komandir žand. voda Dubrovnik naljutio se i naredio, da se pod svaku cijenu ne smijemo predati. Oružnici u Metkovićima bili su se, međutim, već predali. - Poslije toga - priča dalje g. Vukosav - zvao sam bataljun u Neumu kraj Topole. Predstavio sam se tamošnjem kapetanu, kao zapovjednik zetske divizije, kojoj je ovaj bataljun pripadao. Naredio sam mu kao i oružništvu, da se raspusti što je i bilo izvršeno. Sutradan opet je onaj zapovjednik iz Mostara zvao “pomorsku obalsku komandu” u Šibeniku i naredio joj, da brani Šibenik do posljednjeg čovjeka. Nisam se mogao suzdržati, nego sam mu na telefonu rekao, kako ga nije stid, na što mi je ovaj odgovorio, da će me bombardirati u pošti. Nakon nekoliko sati zove me opet “pomorska obalna komanda” iz Šibenika i traži armiju u Mostaru. Ja sam odgovorio: Gospodine, armija u Mostaru više ne postoji. Ovdje kao i u Mostaru zapovjedaju samo ustaše i nitko drugi! Isti odgovor dao sam i kninskoj diviziji, kad je tražila Mostar, a Mostaru za svaku traženu jedinicu odgovarao da ne postoji. Moji kolege Postuović i Pehar služili su se istim sredstvima i tako smo mi naređivali što nas je bila volja. Na telefonu se najbolje vidjelo, kako su vođe bivše vojske bili potpuno izgubili glavu. Mislili su da im ovo Nijemci prave sabotažu na telefonu, pa se samo čulo: “Ovo je, bre, neverovatno. Na svakoj žici su ti prokleti Nijemci priključeni” Morate znati - kaže g. Vukosav - da sam sve ovo radio, dok je rat trajao i vojska bila na okupu. Prijetili su da ću biti obješen. Međutim mi je bilo najgore, što me je za sve ovo bila prijavila jedna moja kolegica, velika jugoslavenka. Ne tražim nikakve nagrade za ovo - završio je g. Vukosav - jedino ću tražiti, da se ova vajna jugoslavenka ukloni iz službe. Metkovići, 6 lipnja 1941.