Jučer smo javili, da su u naš grad stigle prve pošiljke novog platežnog sredstva Nezavisne Države Hrvatske, “kune”. Tom nam prilikom poznati hrvatski pisac i historiograf, g. Vejsil Ćurčić šalje slijedeću nadasve aktuelnu raspravu: Ovih dana pisao je njemački list “Frankfurter Zeitung” o novom hrvatskom novcu i veli, da će se novi hrvatski novac zvati Kuna. Taj naziv, tvrdi “Frankfurter Zeitung”, vodi svoje porijeklo od riječi “pecunia”. Poznato je, da je rudnik Joaehimstal dao ime taliru i dolaru, a srebrni novac iz istočne Njemačke dao je ime sterlingu. S kunom stoji posve drugačije. Ovdje je po prvi puta u povijesti moderne valute, tumači “Frankfurter Zeitung”, zahvaćeno u početke privrede osnovano na razmjeni dobara. Tada su goveda i krzna, sol i duhan (u ono doba nije doduše duhan još bio nikako poznat u našim krajevima, niti uopće u Europi. Op. piščeva) bili sredstva za razmjenu mjerila vrijednosti. Kuna znači kunino krzno. Ovo je uspomena na vrijeme, kada se je novac zarađivao lovom proti neke štetne životinje. U svakom slučaju, zaključuje “Frankfurter Zeitung”, mi smatramo, da je izbor nove valute u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj sretno izvršen (“Hrvatski List”, Osijek). Ne će biti na odmet, ako se na ovom mjestu i ovom prilikom malo pobliže upoznamo s kunom kao platežnim sredstvom u stara vremena u našim i nekojim drugim slavenskim krajevima. Kuna je praslavensko ime, jer se staroslavenski zove kuna, ruski kuna, češki i poljski kuna, pa i staropruski caune, litavski kiaune. Dapače se čuje i u Grčkoj ovo slavensko ime, a nalazi se također već i u Finaca i u babilonskom Talmudu. Воsnа i Hercegovina obilovale su od vajkada, a obiluju i dan danas veoma kunama, makar da ih svatko lovi i proganja i to dakako samo poradi njihova skupocjenog krzna. Računam, da se svake godine donese samo na sarajevsko tržište najmanje po dvije-tri hilajde kuninih kožica. Kako je unosan lov na kune, najbolje nam dokazuje ovaj slučaj. Prije nekoliko godina ulovio je neki Ramo Kršo, čuvar lova u Tođevcu, kotar Foča, oko 30 komada zlatki. Tada je konjuktura bila vrlo dobra i on je prodao tih 30 zlatki za 40.000 dinara, te za taj novac kupio kuću i zemljište i sada lijepo živi kao kakav spahija na svojoj zemlji. Obilje kuna po našim krajevima odaju nam također i mnogobrojni nazivi mjesta: Kunara (i Kunar), ime nekojih planina, koji se često spominju u narodnoj pjesmi, tako primjerice: u pjesmi: “Hrnjica u Petrovu gradu”: Srce moje, Ajkо Bajkovića, Otvori mi od zlata kutije. Izvadi mi dva fišeka praha. Napuni mi bistra džeferdara. Okreni ga niz Kunar planinu. U pjesmi “Halil Hrnjica u Indiji”: Povila se prigorkinja vila Po Kunari visokoj planini, Ona traži Muja i Halila. Ali ima i dan danas mnoštvo imena ovog podrijetla: Kunašići, ime zaseoka u Bosni u okrugu sarajevskom; Kunovac, selo u okrugu Tuzle; Kunova, selo u prnjavarskom kotaru; Kunovo u fočanskom kotaru, Kunja glavica u trebinjskom kotaru; Kunovići u kotarskoj ispostavi Vareš; Kunić, kotar Travnik; Kunići, kotar Zvornik; Kunića brdo, kotar Prijedor; Kunov do, kotar Prnjavor; Kunovac, kotar Gradačac; Kunovica, kotar Foča; Kunovik, kotar Visoko i kotar Foča; Kunjarac, kotar Srebrenica; Kunak, kotar Ljubinje; Kunar, kotar Foča i t. d. Vrlo se često čuju i nadimci i prezimena, koja se odnose na ovu životinjicu, ali kako mi se čini, samo muslimanska, jer su se valjda muslimani najviše bavili lovom na kune: Kunović, Kunić, Kuničić i t. d. I u narodnoj se pjesmi čuje muslimansko prezime ovog podrijetla, kao na pr. u pjesmi “Filip Madžarin i gojeni Halil”, u kojoj pita Ćuprilić vezire Mujova Halila: Kamo nam je Kuna Hasan-aga? ili: Pod njegovim Kunom Hasan-agom. Još je zanimljivije prezime Kunatrović, valjda što je kune trovao. Ima i Kuna, Kunija, Ajkuna, ime žensko, ali opet samo muslimansko i to prilično mnogo. I u narodnoj pjesmi spominje se ovo ime: Da pogubi Muja i Omera, Dа zarobi Kunu i Hajkunu i t. d. Kunetina, kako se gdjegdje veli koži ili krznu od kuna, bila je od vajkada na velikoj cijeni i veoma potraživana roba. Vlastela i drugi bogataši: age i begovi, nabavljali su kunetinu, da postave njome svoje ćurkove: I dva ćurka kunom postavljena. Narodna pjesma veli, da su čak i ženske gaće kunom podstavljene: Jedne noge, dvoje sandal-gaće Oko nogu kunom postavljene. Osim ćurkova i gaća nošene su i kape od kunice, tako zvane samur-kape. On se, Vuče, ponosi kuninom i risovinom”, veli narodna pjesma i tko je imao više i ljepše kunećije podstave na sebi, taj je dakako i bio gizdaviji. Kunine su kožice vrijedile nekoć kao nekakav novac ili bar izvjesna količina novca. Tako se spominje u jednom primjeru XV. vijeka (iz Senja) : “Da nisu veće dužni nego jednu kunu, ča je sol (dina) 12. (Mon. croat. 173, 1499). Ovo značenje, kako se veli u Akademskom Rječniku, valjda je od starine ili može biti praslavensko, jer je tako u ruskome jeziku bilo kod kuna i kunica, kad je krzno vrijedilo kao novac. Još se u maloruskome ovako kaže za novac, što se plaća vlastelinu, kad se djevojka iz njegova sela udaje u drugo. Još su zanimljivije ove bilješke. U Glasniku zemaljskog muzeja (1897.) napisao je dr. Ćiro Truhelka zanimljivu raspravu o slavonskim banovcima, iz koje mi donosimo doslovce nekoje bilješke, gdje je govor o kuni kao heraldičkom motivu na slavonskim banovcima (Stari grb “Slavonije”). “Najvažniji heraldički motiv, koji gotovo uvijek nahodimo na licu sviju banovaca, jest Kuna, prikazana u bijegu. Ta kuna bila je, kako razabiremo iz dekreta kralja Vladislava od godine 1496., kojim ustanovljuje novi grb Slavonije, najstarija grb-slika kraljevine Slavonije, jer se u dekretu veli: “quamvis illud regnum nostrum Sclavoniae ab antiquo habuerit pro armorum insignia unum Mardurem.” Današnji grb uže pokrajine Slavonije stvorio je kralj Vladislav za cijelu Slavoniju, a bijaše u njem aluzija onih političkih prilika, u kojima se kraljevina nalazila u ono doba. U dekretu, kojim kralj izmjenjuje stari grb veli se: “Ova kraljevina, koja leži među dvjema rijekama, Dravom i Savom, stoji i štiti protiv Turaka, vječnog neprijatelja i protivnika kraljevstva, susjedne zemlje, ratujući bez prestanka i suzbijajući svaki puta neprijatelja, kada bi koraknuo preko granice. Za to se može ovo kraljevstvo punim pravom nazvati štitom i tvrdim bedemom kraljevine Ugarske. A da ova kraljevina Slavonija i njeni nama vjerni podanici, koji u njoj obitavaju, upoznadu našu kraljevsku milost, odlučili smo dati ovaj grb: u trouglastom štitu dvije pomenute rijeke poprijeko, a između njih, na crvenom polju gori spomenutu kunu, njen stari grb, u naravnim bojama. I oba druga polja, koja zapremaju gornji i donji rub, imaju biti crvena. U gornje polje stavljamo radi neprestanih i neumornih bojeva protiv Turaka zvijezdu “Mars”. Taj grb predočuje nam, dakle, alegorički onu situaciju, u kojoj bijaše Slavonija za turskih bojeva, a prostor njen sužen je na zemljište među Savom i Dravom. Stari prvobitni grb Slavonije jedino nam se sačuvao na novcima, a u najstarijih primjeraka bijaše kuna između dvije šestokrake zvijezde. Postanak tog posve neobičnog lika - kune - u starom slavonskom grbu tumači se obiljem šuma, koje prekriše sve pokrajine i u kojima bijaše kuna najobičnija, a sa svog dragocjenog krzna najobljubljenija zvjerka. Već Matial, L. 10. ep. 37. spominje te kune imenom “Martes”, ili “Cattae pannonicae”, te veli, da su već za rimsko doba donosili zemlji velike koristi. No kuna bijaše i u drugih Slovena u velikoj cijeni, te se vrlo često plaćalo, umjesto novcem, njezinim krznom. Tako je odredila ruska kraljica Olga godine 964., da mladoženja u ime “knjaženja” (porez, kojim se naplaćivao prijašnji “jus primae noctis”) dade svome gospodaru jedno krzno crne kune. Taj svatovski porez ostao je od tog doba pa kroz poznije vijekove u Rusiji u običaju pod imenom Kuničnoje, kuništa. 1506. podijelio je Sigismund I. knjazu kijevskom povlasticu, da seljaci, kad se žene, plate kunicu svom boljaru, a boljari, kad se žene, da je plate knjazu. U Smolensku je izdana g. 1514. ustanova, da se u ime troškova za svaku parnicu plati po jedno krzno kune. I u Poljskoj bijaše kunica porez, koji se namirivao krznima kune, a tamo bijaše vrijednost kuničnog krzna toliko utvrđena, da je vrijedila umjesto gotova novca. U Poljskoj se dapače računalo na kuničnu marku, koja je bila nešto jeftinija od srebrne marke. Jedno kunično krzno vrijedilo je opet deset krzna vjeverice. I u Hrvatskoj cijenila se isto toliko kuna, te se u srednjem vijeku vrlo često davala mjesto plaće, kako to razabiremo iz nekoliko značajnih primjera. U god. 1018. obvezaše se stanovnici grada Cha Fiesole na hrvatskom otoku Krku, da će Mlećanima plaćati u ime godišnjeg danka 15 kuničnih krzna, a stanovnici otoka Osora obećaše u ime danka 40 krzna. G. 1203. osudiše Mlečani grad Zadar, koji se bijaše podigao protiv mletačkog gospodstva, ali mu opet podlegao, na globu od 300 kuničnih krzna. Kod tolike množine i vrijednosti kuna nije čudo, da se i država koristila prihodom lova na kune, te da je na taj prihod nametnula porez, koji bijaše dugo vremena najizdašnijim porezom u Kraljevini. Taj porez zvao se po latinskom imenu kune marturina, mardurina, u dekretu Alberta § 62. marturinarum praestatio, a morao se davati već za vlade kralja Kolomana (1095.-1114.). Razabiremo to iz dekreta Andrije II. od g. 1211., kap. 11. gdje se veli: “marturinae juxta consuetudinem a Colomano rege constitutam solvantur”, a sudeći po smislu te izreke, držim, veli Truhelka, da je marturina već prije Kolomana za domaće dinastije opstojala, a ovaj je samo preudesio. I § 27. Zlatne bule od godine 1222. sadržaje ustanovu koja je slična netom spomenutoj. U hrvatskim listinama spominje se taj porez najprije za kralja Emerika II. 1119. u listini, kojom oslobađa zagrebački kaptol od davanja marturine kralju. Ovaj privilegij potvrdio je također i kralj Andrija II. 1209. Isprva se davala marturina u naravi, ali već u jednoj listini od godine 1199. govori se “de marturinis vel de proventibus qui loco marturinarum exhibentur”, a iz toga se vidi, da se već onda davala marturina bilo u naravi bilo u novcu. Iz listine pisane banu Nikoli 1349. doznajemo, da je “ab antiquis temporibus” plaćao svaki slobodni plemić (jobbagio) ili kraljevski građanin u ime marturine na godinu 12 dinara. Prema listini Andrije II. otplaćivahu žitelji župe Gora, koju je kralj darovao topuskim Cistercitatima, u ime marturine 42 frizaška dinara, a poveljom istoga kralja od god. 1213., oslobađaju se neki žitelji te županije od marturine, ako plate 5 penza, ali su poslije dužni, ako ustreba, služiti manastiru kao glasnici. To bijaše prvi pokus javne pošte u nas, veli Truhelka. Od marturine opraštao je kralj po često posebnim privilegijem pojedine korporacije, općine ili pojedince: 1209. sve svećenstvo u Slavoniji i Dalmaciji, 1217. opetovano kaptol zagrebački, 1277. općinu sv. Martina u Vaški itd. S vremenom združio se taj porez sa prirodnim porezom (Produktensteuer), s tako zvanom založnicom (Zolusina, Zulusma). Sve do vlade kralja Ladislava Kumanskog bijaše to posebni porez, a zvao se: “collecta victualium, quae vulgariter zulusma dicitur” ili “victualia bani” kako to razabiremo iz dekreta Ljudevita I. od god. 1351., u članku 12., gdje se collectae marturinarum nazivlju imenom ban sulmora (ban zsolosmaja). Marturinu pobirali su posebni poreznici, marturinarii, kako se zovu u listini bana Mikca 1327., officiales mordurinarum, kako se nazivlju u listini kralja Bele IV., 1241. ili collectores marturinarum. Kako prije vidjesmo, otplaćivala se poslije marturina zajedno sa lukrom u novcu i to sa 11 do 12 dinara godišnje. Generalna kongregacija stvori 20. aprila 1273., pod predsjedanjem bana Mateja, zakon, koji radi o uređenju pobiranja marturine, te u paragrafu 27. ustanovljuje, da kolektori smiju samo sa 12 ljudi i 14 konja poći na komisiju, a narod je dužan davati im u ime deputata jednu ovcu, šest kokoši, jednu patku, kabao vina, 12 mjera graha itd. Marturina se međutim nije uvijek pobirala po državnim organima već se davala u zakup. Tako je kralj Emerik dao zagrebačkom kaptolu vlast, da pobira marturinu u području zagrebačke biskupije, a kaptol je dobivao od toga u ime troškova eksekucije desetinu. 1344. dao je ban Nikola marturinu i druge banske birove u zakup jednom društvu. Kako vidjesmo, malešna kuna bijaše u životu naroda, koji življaše u “cijeloj” Slavoniji, vrlo znamenit faktor - i obzirom na trgovinu i na državne financije, pa s toga nije ni čudo, što je ona postala glavnim likom slavonskog grba. Novce s tim grbom zvali bi katkada po njemu mandurini. Na novcima je prikazana kuna uvijek u trci. Na novcima, koji se po tehnici već poznaju kao stariji, trči na desno, a na novijim na lijevo. Dr. F. M. u nastavku svoje studije “Dukljanska kraljevina”, govoreći o financijama i narodnom gospodarstvu, veli među ostalim i ovo: “...Odatle i slijedi, da se je dohodak kralja i njegovih činovnika sastojao poglavito u naravi. Narod je davao žitak, stoku, divljač i njeno krzno za daću. Osobito je bila u prometu i cijeni kunina koža, jer su se od nje pravila skupocjena odijela.” Izgleda da su i bosanski vladari dobivali daće u naravi od svojih podanika. Ima jedno pismo od god. 1180., što je Kulinu banu upravio Teobaldo, poslanik pape Aleksandra II. Papinski poslanik piše mu veoma učtivo; kaže mu, kako mnogo želi njega vidjeti, te mu sam donijeti pismo i blagoslov pape. Nu pošto toga učiniti ne može, šalje mu ovako blagoslov i pismo papino, te ga uljudno moli, da mu iz štovanja prema svetom Petru i rimskome papi pošalje dvije sluge i kuninih krzna. (V. Klaić, Povijest Bosne, Zagreb 1882., str. 57) Papinski je delegat znao svakako da kuninih kožica ima u zalihi u Kulina bana. Nikakvo čudo, ako su se kune i po našim krajevima od pamtivijeka naveliko lovile. Zanimljivo je baš i to, da mi najstarije tragove lova na kune nalazimo već u predhistorijsko doba. U naseobini iz ovoga doba na Soukbunaru kraj Sarajeva, koja je već opstojala u mlađe kameno doba i bila napučena sve do u rimsko doba, nađeno je često čeljusti i drugih ostataka od kune. Sigurno je, da prasjedioci naših krajeva nijesu lovili kunu, da se njome hrane, već baš poradi njezinog lijepog krzna. Na koji su oni način lovili ovu inače vrlo živu životinjicu, nije nam poznato, ali bit će, da su se oni služili kakvim primitivnim spravama, moguće slično kako se još dan danas love kune u mnogim našim krajevima. Pogotovo je pak bila velika potraga za kuninim kožama u rimsko doba, jer su se Rimljani i vrlo raskošno odijevali i mnogo trošili na skupocjena krzna. Lovom na kune u Bosni bavi se isključivo samo naš domaći seljak. Nije bio svatko te sreće, da je mogao nabaviti pušku, već su se kune lovile i u novije doba, a i danas još love, najvećim dijelom raznim primitivnim spravama, koje su bile poznate još od starina i dakako prije pronalaska puške. Naši seljaci zameću osobinu (lična svojina pojedinih ukućana) i od lova t. j. zimi u dane, kada se ne radi, valjani i vještiji ljudi idu u lov na kune i lisice, te što se ulovi, to je lična svojina dotičnoga lovca i ovaj od toga zameće osobinu. (Glas. zem. muz. 1904. str. 288), U Bosni i Hercegovini žive obje vrste kuna: kunica i kuna žutka (Stein- und Edel-Marder, Mustela foina i Mustela martes) obične kao i više ili manje blijede boje. Ali naš seljak razlikuje tri vrsti kune: zlatku, rupku i krstatku.