Još prije svjetskog rata bosanske su šume bile na glasu. Te su šume već tada počele nemilice iskorišćavati austro-ugarske vlasti. Poslije svjetskog rata stranom kapitalu za iskorišćivanje bosanskih šuma priključio se i srbijanski veliki kapital. Šume su nemilice sječene i uništavavane i prijetila je opasnost, da ćemo skoro ostati bez vrijednih šumskih sastojina. Utroškom za prodano drvo za koje je plaćana minimalna pristojba, punjene su kese stranih i srbijanskih kapitalista. Zarađivali su se milijuni i milijuni na šumi i narodnoj grbači i muci. Stranci su odlazili u tuđe zemlje i tamo trošili i rasipali lako stečeni novac. Ovdašnjem narodu nije ostalo ništa drugo, nego mukom stečena kora kruha, kojeg je teškom mukom namicao žuljevima svojih ruku, da bi tako prehranio sebe i svoju obitelj. Država je imala malo koristi od šumske pristojbe za prodano drvo trgovcima i tvrtkama, jer je šumska pristojba ustanovljavana obično po diktatima vladajuće sredine i bila za poduzeća i trgovce veoma povoljna. Napose su teško stradale bosanske šume uzduž rijeke Drine, gdje je bio zainteresiran jedino srbijanski kapital. Uništavane su najbolje sastojine četinjastlh šuma istočne Bosne po tim srbijanskim tvrtkama. Bogaćenje na račun šume potpomagali su svi režimi bivše Jugoslavije. Tome se nije mogao nitko oduprijeti. Šumarski stručnjaci nijesu smjeli protiv toga podići svoj opravdani glas. U ministarstvu šuma i ruda sjedili su ljudi, koje je dovela na položaj političko-stranačka klika, da joj ropski služe, i da izvršavaju naloge beogradske čaršije. Kad se radilo o sječi bosanskih šuma, izrađivanju privrednih planova, ustanovljivanju intenziteta sječe i određivanju šumske pristojbe, srbijanske i strane tvrtke imale su moćnog utjecaja i odlučivanja. I ministri šuma i rudnika dolazili su na te položaje pomoću utjecajnih političara i srbijanskog kapitala, te ako je koji ministar i imao dobru namjeru, da iskorišćivanje i gospodarenje šumama skrene na pravi put i zakonske norme, brzo je odletio sa svog položaja. Zločinačko uništavanje bosanskih šuma po raznim drvarskim tvrtkama, politič. demagozima i spekulantima zadavalo je veliku brigu pravim rodoljubima. Pošteni građani nadali su se, da će jednom vlasti spriječiti taj najobičniji zločin i zauzeti, prema tome energično i opravdano stanovište. Bosanske šume bile su nepresahlo vrelo bogaćenja i korteško sredstvo raznih politič. stranaka. Sječom šume sticale su se karijere i unosni položaji u državnoj upravi. Ni drvarske tvrtke, ni politički faktori, ni odgovorni činovnici, ni ugledni i bogati pojedinci nisu dobronamjerno ni pokušavali, da se tome zlu stane na kraj, i da se korišćenje lijepih bosanskih prašuma svede na pravu mjeru u pogledu intenziteta, održavanja reda u šumi i uzgoja. Svatko je mogao raditi što je htio, jer nitko nije za to odgovarao. Protekoljonaške šumsko-industrijalne tvrtke plaćale su minimalnu pristojbu za drvo, dugoročni ugovori mijenjani su i nadopunjavani u korist tvrtki, a na štetu države. Zaostajalo se s plaćanjem redovnih šumskih pristojbi - rata, - koje su često nekim tvrtkama sniživane, ili otpisivane na štetu države. Nitko za to nije pozivan na odgovornost. Tvrtke su se za vrijeme povoljne konjukture cijena na europskom tržištu još više bogatile, ali to nije uzimano u obzir kod novih odmjeravanja šumskih pristojba. U gramzljivosti za bogaćenjem tvrtke su iznalazile utjecajne “narodne” i “ugledne” ljude, koji su za interese tvrtki radili i punili im nezasitne džepove. Često se događalo, da su tvrtke iznalazile utjecajne političare, od kojih su kupovale ukradeno drvo, a seljacima su za sječu i izvoz drveta plaćale mizerne nadnice. Ti su narodni ljudi od običnog seoskog bukača, preko općinskog starješine do narodnog “poslanika”, potpomagali uništavanje naših bosanskih šuma. Njima nije smio nitko stati na put. Ni lugari, ni šumarski upravitelji, ni ravnatelji državnih šuma, ni kotarski pretstojnici nijesu se tim povlaštenim političkim proselitima smjeli protiviti, jer bi inače bili proganjani kao “veleizdajnici” i “neprijatelji” svog naroda. Službenici su strahovali pred takvim ljudima. Bojali su se premještaja, penzionisanja ili otpuštanja, ako su pokušali zaštititi državne interese i spriječiti ordinarnu pljačku državne šume. Na položaje bivših “sreskih načelnika”, ravnatelja državnih šuma i šumarskih upravitelja namještani su ljudi, koji će moći htjeti i znati raditi samo u duhu i na korist tih političkih gromovnika, o kojima je zavisila naša šumska privreda. Navedena politička klika razapela je svuda svoje mreže, u koje je sputavala tamošnji privredni život bivše Jugoslavije. Korupcija i materijalno potpomaganje mizerno plaćenih državnih službenika, čijom se je sudbinom mogao svaki bogataš poigrati, zavladala je na sve strane i gotovo u svim uredima. Političari i narodni “poslanici” češće su pripremali amnestije u šumskim krivicama. “Svečanim” manifestom kralja, obično pred “poslaničke” izbore, opraštane su šumske krivice i globe. Amnestijom šumskih krivica i globa nastala je velika šteta po državne interese i bez obzira na to, što su te amnestije demoralizirale narod, i što je amnestija obično pogađala najokorjelije šumske štetočince. Kod širih narodnih slojeva postojalo je mišljenje, da za šumsko štetočinstvo ne će i ne smije nitko odgovarati. Faktično, zadnjih deset godina gotovo nitko nije odgovarao za šumsko štetočinstvo. Ni pojedinac, ni tvrtke, ni bogataši, ni siromasi. Ogromne svote šumskih globa i pristojba ostale su neuplaćene. Sve se radilo s nekom prozirnom tendencijom, da se na račun šuma može svatko nekažnjivo bogatiti i pomoću šume sticati korteško sredstvo za svoje političke ciljeve. Na tisuće i tisuće šumsko-kaznenih prijava gomilale su se kod kotarskih ureda i sudova, po kojima nije gotovo nitko ništa uradio, niti su šumsko-kaznene osude na vrijeme izvršivane. Na sve je utjecala stanovita politička skupina ljudi u svakom kotaru, koja je gospodarila političkim i privrednim životom i slobodom. Općin. uprave po naredbama političara i demagoga davale su lažne podatke o imovinskom stanju šumskih štetočinaca, od kojih je trebalo naplatiti presuđenu šumsku štetu i globu. Milijunske vrijednosti šumskih šteta i globa ostale su do danas neuplaćene i vjerojatno ne će se nikad ni uplatiti. Na račun bespravne sječe, šume bogatile su se tvrtke, drvarski trgovci i pojedinci. Nije bilo nikakvo čudo, ako je od kovača, obućara ili sitničara preko noći postao drvarski trgovac, ili malopilanar. - Glavno je bilo da taj drvarski trgovac ima “ugleda” u narodu, da je spretan i okretan, i da zna za dobar novac raditi za interese drvarskih trgovaca i tvrtki. Zakon o šumama donesen je iz čisto političko-stranačkih razloga, te je konvenirao bogatim tvrtkama i stranačkim ljudima, pa nijesu ni provađane njegove sankcije radi utjecaja političkih ljudi. Materijalno stanje državnih službenika nije nitko štitio, niti se je brinuo, da tim službenicima donekle olakša standard života. Slabo plaćeni činovnik i službenik morao je tražiti sredstva i načina, kako da održi svoj život s mnogobrojnom obitelju. Treba se pitati, da li je bilo moguće, da lugar sa šest do sedam stotina dinara mjesečnih beriva, kojem je povjereno veliko državno dobro na čuvanje, da li taj službenik može ostati pošten u vršenju svoje teške i odgovorne dužnosti? Zar se moglo tražiti od takvog službenika, korektnost poštenje, savjesnost i marljivost? - Izgleda, da su svi režimi Jugoslavije trpili donekle svjesno ili nesvjesno ovo mizerno stanje državnih službenika, da bi lakše mogli provoditi protunarodne političke i ekonomske mjere na račun svojih vlastitih interesa. Ako je neki nesavjeni državni službenik bio optužen za korupciju, njega je zaštićivala politička klika, pa je pored toga dobivao još bolji i unosniji položaj kao nagradu za “savjesno” vršenje dužnosti. Takvi su službenici povrh toga odlikovani ordenom “Jugoslovenske krune”, “Sv. Save” i “Belog Orla”. Nije bila rijetkost da je za šefa šumske uprave ili šumskog referenta došao mladić, koji je istom izašao iz školske klupe, i koji nije imao nikakve prakse. Ali, taj neiskusni službenik mogao je poslužiti interesima nekolicine drvarskih tvrtki i trgovaca a to se je od njega u glavnom i zahtijevalo. Ovakav državni službenik ostao je godinama na položaju neke bogate šumske uprave. Nikakva sila ni intervencija sa strane nije mogla maknuti s položaja ovog čovjeka. Na drugoj strani pošteni, iskusni i spremni šumarski službenici služili su godinama i godinama kod kotarskih ureda i malih šumskih uprava, jer takve službenike nije trebao vladajući režim, koji je stajao, kako je istaknuto pod utjecajem beogradske čaršije i bogatih političara. Prošlih dvadesetak godina na šumarstvo je sa svih strana izvršivan jak i stalni pritisak. Šumarstvo je postalo pastorak vladajućih režima i političkih stranaka. Davno je nestalo onih ideala, koje smo svi mi, svršeni višeškolci u početku naših studija gojili, kad smo se odlučili za taj poziv. Zbog toga šumarstvo nije ni moglo razviti u pravom smislu svoje djelovanje i opravdano nastojanje. - Svaka koristnonosna odluka šumarskih stručnjaka nailazila je na odlučan otpor neupućenih i neprosvjećenih širokih narodnih slojeva, za čije se prosvjećivanje i kulturno podizanje nije brinuo nijedan prošli režim bivše Jugoslavije. Masa se, iako u duši poštena i nepokvarena, opirala svakoj korisnoj akciji u pogledu iskorišćivanja šuma, održavanja reda u šumi i uzgoja šume. O uzgojnim mjerama šume, o zabrani paše u sječinama, određenim za pomlađivanje, o umjetnim i prirodnim pomlađivanjima sječina na stanovitim šumskim kompleksima nije bilo ni govora. Razjarena i na zlo upućena masa od lažnih političara i demagoga odlučno se opirala svim dobronamjernim šumsko-gospodarstvenim mjerama šumarskih stručnjaka. Pod takvim okolnostima šuma se nemilice sjekla i uništavala. Ako je koji ispravni i energični šumarski upravitelj podigao koju umjetnu šumsku kulturu, ona bi za kratko vrijeme bila uništena. To se obično događalo za vrijeme izbornih agitacija i lažnih obećanja seljaštvu sa strane neodgovornih političara. Ni u provađanju sječe šume po tvrtkama, pojedincima ili u državnoj režiji nijesu respektovani uzgojni principi šume. Poslije izvršene sječe, gole ili prijeborne, porasla bi bujna trava i korov na sječinama. Tu je narod natjerao stoku i uništio svaki podmladak. Nitko o tome nije vodio računa. Šta više bilo je ravnateja državnih šuma i šumarskih upravitelja, koji su prijetili ispravnom lugarskom osoblju suspenzijom, premještajem i otpustom iz službe, ako budu sprečavali šumsku pašu na svježim sječinama! U pogledu šumske paše postojali su mnogi sporovi, koji su se obično završavali unosnim komisijama činovnika na štetu šumskog gospodarstva. U širokim narodnim masama davno je zaspala svijest o važnosti šume. Ta je svijest manjkala ne samo kod neukog seljaka, nego i kod pojedinog intelektualca. Smatralo se, da je šuma svačija i ničija. Bila je velika razlika između pisanog i narodnog, uobičajenog prava. Seljak nije pitao, kako zakon propisuje, nego kako je gospodarenje s tom svačijom ili bolje reći, ničijom šumom uobičajeno. To je veliko zlo po naše šumsko gospodarstvo. Gotovo nitko za uništavanje naših bosanskih šuma nije odgovarao, pa makar taj bio na visokom položaju državne administracije, koji je položaj stekao političkom dovitljivošću i beskičmenjaštvom. Sudbinu naših bosanskih šuma nisu smjeli rješavati strani kapitalisti i tobožnji “narodni” ljudi. Uređivanje, iskorištavanje i uzgoj šuma trebalo je koordinirati s poslovima agrarnih i tehničkih stručnjaka. Žalosno je, da za opstanak šuma nije bila vezana karijera, zvanje i opstanak šumarskih organa. Mjesto toga došla je pohlepa i gramzljivost tvrtki i trgovaca drvetom. Do sadašnjeg derutnog stanja bosanskih šuma ne bi bilo došlo, da je bilo dovoljno odlučne pomoći sa strane upravnih vlasti i organa javne bezbjednosti, da su se zabranjivale svake intervencije sa strane nepozvanih i neodgovornih faktora, i da se omogućivalo provađanje sankcije zakona o šumama. Vidjeli smo, da je strani kapital, potpomognut domaćim bogatašima i političkim ljudima godinama iscrpljivao šumsko bogatstvo i uništavao vrijedne bosanske šume. Da bi se to donekle spriječilo trebalo je davno raskinuti dugoročne ugovore s tvrtkama, kao što je to već učinjeno Poglavnikovom odredbom. Sječu šume trebalo je dozvoliti samo u vlastitoj režiji po tržnim cijenama, jer bi samo na taj način ostao najveći dio dobiti. Bolno je pitanje uzurpiranje državnog šumskog zemljišta, koje je u mnogome potpomoglo uništavanje bosanskih šuma. Prihvaćanje državnog šumskog zemljišta vršeno je kao i bespravna sječa šume pod zaštitom i po nagovoru političkih ljudi. Neki su ministri i narodne “vođe” išli tako daleko, da su na javnim političkim zborovima zagovarali bespravnu sječu šume, podbjeljivanje stabala i uzurpiranje državnog šumskog zemljišta. Bilo je i opravdanih razloga za prihvaćanje državnog šumskog zemljišta. Povećanje broja stanovništva u Bosni i Hercegovini nije stajalo ni u kakvoj vezi s mogućnosti prehrane u pasivnim krajevima. Prehrana stanovništva u planinskim krajevima Bosne bila je oduvjek najteži problem, kojeg su morale rješavati državne vlasti. Slabo se pokušavalo, da se bar donekle ublaži to mizerno ekonomsko stanje većeg broja žiteljstva u pasivnim krajevima. Seljak je rješavao sam to pitanje. On je prihvaćao komad po komad državnog zemljišta, sasjekao drveće, iskrčio panjeve na strmim stranama, posijao nešto žita i podigao plot za jednu ili najviše dvije godine. To se događalo iz godine u godinu u ovim planinskim i pasivnim krajevima. Nemajući siromašni seljak zarade, seljak je živio od šume, prodavajući to tuđe dobro. Radio je slobodno, što je htio. Sjekao šumu, ako je trebao novaca za kućne potrebe, krčio državno zemljište, ako je htio posijati žito i napasao je stoku svuda рo šumi, a koze je puštao i ljeti i zimi u šumu. Interese šumskog gospodarstva, trebalo je davno dovesti u sklad s interesima stočara i poljodjelaca s jedne strane, a s druge strane s interesima industrije, trgovine i obrta. Šumarstvo nije moglo, niti smjelo biti izvrgnuto podsmjehu, ruglu i sramoti neprijatelja šume i narodne imovine. Šumarstvo je trebalo postaviti na nacionalno-socijalnu bazu. Morao je svuda zavladati rad, red i disciplina. Ti su aksiomi bili potrebni više, nego i u jednoj drugoj privredi.