Osobitu pažnju treba posvetiti seljačkom gospodarstvu Bosne, koja je u svemu stradala u ovo dvadesetak posljednjih godina. Stariji čitatelji će se dobro sjećati, kakav je bio privredni život prije srpske invazije u naše krajeve i kako se je do onda, išlo zatim, da se privredni život Bosne u svakom pogledu svede u kolotečinu naprednog gospodarstva života zapadnih zemalja. Dolaskom srpskog uzurpiranja to je sve prestalo i mi smo silom morali natrag ili u najboljem slučaju ostati tamo, gdje smo bili, jer naprijed nam se nije dozvoljavalo. Putevi napredka bili su zakrčeni oštrim bodovima i kundacima srpskih oružnika i četnika, kojima je bila jedina i glavna dužnost, da unište hrvatski ponos i otpor Hrvata. Međutim ako se malo obazremo u nedavnu prošlost, u ono doba prije prošlog svjetskog rata, vidjet ćemo, da tadašnji oružnik Bosne nije bio oruđe kakove brutalne pljačkaške vladavine, nego jedino čuvar urednog državnog poretka, a nuzgredno i odgojitelj jednog, mora se priznati, gospodarski dosta zaostalog naroda, kakvi smo mi Bosanci bili, ne svojom krivnjom, za dolaska Austro-Ugarske u našu Bosnu. Tko se još ne sjeća, kakve krasne vrtove su posjedovali ondašnje oružničke postaje, osobito u manjim i zabitnijim mjestima, gdje su ovakovi vrtovi bili i najpotrebniji. Oružnički pripravnici u svojim školama bili su upućivani u uzgoju povrća, pčela, voća, sitne i krupne stoke, pa se je tako u svakoj oružničkoj postaji nalazila jedna grupa malih gospodara, koji su se u slobodno vrijeme posvećivali raznim granama gospodarstva, a njihovi voćnjaci, vrtovi, pčelinjaci ili kokošinjci bili su uzorni u dotičnoj okolici. Služili su kao primjer svakom onom, koji je htio unaprijediti svoje gospodarstvo. A kako su ovi isti oružnici s dovoljno znanja o naprednom gospodarstvu zbog svoje službe bili u neposrednoj vezi sa selom i seljacima, oni su imali prilike, da onako uzgredice upute naše ljude u bolji i napredniji način rada. Mislimo, da nije suvišno, ako našu širu javnost, a i nadležne vlasti, podsjetimo na ovu činjenicu iz nedavne prošlosti naše Bosne, vjerujući istodobno da bi se mogao ponovno uspostaviti rad na oružničkim postajama, da one opet budu mala uzorna gospodarstva. Župnik kao dušobrižnik, učitelj kao odgojitelj i oružnik kao budni čuvar državnog zakonodavstva, najbliži su našem seljačkom narodu, a najbliži će ostati i u budućnosti, a osobito u onim brdskim krajevima, gdje moderna prometna sredstva još za niz godina ne će moći donijeti seljaku onoga što je već davno trebao imati. Vrtovi škola, oružničkih postaja i župnih ureda, te njihovi voćnjaci i pčelinjaci mogli bi biti temelji, na kojima bi se one i slično grane i našeg seljačkog gospodarstva dalje i razvijale na dobrobit cjelokupnog naroda. U nas manjka još mnogo toga, što bi se dalo i s malo truda izgraditi. Manjka često i dobra volja, a koji put je tome kriva i kafana. Svaki onaj, koji zbog puke nemarnosti ne će onako, kako je bolje, unatoč činjenice, što zna, da bi mu to bilo od koristi, morao bi se na to prisiliti, ako ne zbog njegove osobne dobrobiti, a ono barem zbog njegove djece. Danas nije nikakva tajna, da mnoga djeca oskudijevaju, dapače čak moralno i materijalno propadaju, zbog nemarnosti svojih roditelja ili njihove tvrdoglavosti. Ovakve roditelje treba prisiliti, da učine barem ono što mogu za sebe i za budućnost svoje djece. Uzmimo samo za primjer jame za gnoj (đubrišta) i jame za gnojnicu. Koliko li se govori o njihovoj važnosti za seljačko gospodarstvo. Koliko se tih jama nalazi po našim bosanskim gospodarstvima? Veoma malo. Uzrok je tome u devedeset posto slučajeva nemarnost, koja se izražava u odmahivanju rukom, uz onu poznatu: pa ni moj ćaća nije tako radio, a živio je bolje. I onda, ako se nađe netko, tko tvrdi protivno, nastaje beskrajno nadmudrivanje, koje svršava obično s tim, da gluplji nadmudri, jer je imao više glasova za sebe. Ovome treba doskočiti. To je moguće samo zakonskim putem. Ono što jedan gospodar može sam uraditi, bez kakvih ogromnih izdataka, morao bi to učiniti, ili bi u protivnom slučaju trebao biti kažnjen. Ograditi zahod tako, da ispod njega ne mogu čeprkati kokoši i svinje i prenašati koje kakove bolesti. Iskopati đubrište, jamu za gnojnicu, da se tako sve stočne izmetine mogu upotrebiti, kako bi seljački gospodar dobio od svoje zemlje što više koristi. Što se tiče školskih vrtova, to je posao samih mjesnih poglavarstva, koja bi trebala poraditi na tome, da im škole za buduću godinu budu opskrbljene podesnim vrtom, gdje će dječaci i djevojčice, barem oni iz trećeg i četvrtog razreda, teoretski i praktički moći primiti prve upute u racionalnom uzgoju povrća, voća i pčela. I to je potreba ne samo za pučke škole u našim selima i manjim mjestima, nego treba zavesti vrtove i uz pučke škole većih mjesta. U koliko to nije moguće uz samu školu, trebalo bi ih osnovati izvan grada, kao što je to običaj u zapadnoj Europi, gdje se vrtlarstvu u pučkim školama posvećuje velika pažnja. To djeluje na djecu i uzgojno i zdravstveno. Osobito po sistemu grupnog rada, gdje na jednoj određenoj lijehi školske bašče određeni broj dječaka, odnosno djevojčica zajedno kopaju, siju, sade i uzgajaju voće i povrće. Oni se tako privikavaju drugarskom zajedničkom radu, međusobnom povjerenju, pomaganju i slozi. Naša mlada država ima u glavnom seljački karakter. Zbog svog geografskog položaja ima sve uvjete za razvitak seljačkog gospodarstva, osobito voćarstva, povrćarstva, pčelarstva, peradarstva, - a i cvijećarstva, pa treba sve moguće poduzeti, da se naša mladež već u prvim godinama života potakne na plemeniti i korisni rad u tom pravcu. To mogu učiniti škole i oružničke postaje, kako smo naveli dok bi i sami oružnici mogli nuzgredno mnogo toga učiniti.