Jest doduše malo nezgodno, kupovati mast na bonove, jesti kruh na dekagrame i kupovati sukno na potrošačke iskaznice, ali i to ima svoju vrlo dobru stranu. Ozbiljno vrijeme, u kojemu živimo, kao da se potvrdilo, da i u život svakog pojedinca unese malo ozbiljnosti i discipline, malo brige i ograničenja u beskrajnoj slobodi, kojom je suvremeni čovjek bio zaplovio. Naši stariji ljudi i seljaci, naše dobroćudne i patrijarhalne mamice znale su prošlih godina često kazati. Ova velika "gospošćina" na vodi k dobru, ovaj se luksuz mora osvetiti, ovoj "pustopašnosti" mora jednoga dana doći kraj! Jest, intuitivno, a bez naučnog obrazloženja, prorekli su ovo vrijeme mnogi naši prosti i neuki starci, sjećajući se svojih vremena, kada se živjelo sasvim drukčije. Svako vrijeme ima svoj »duh«, nazor i ton, svoj "tip" čovjeka, u kojemu sa njegovo vrijeme odražuje. Vrijeme, epohu, društveni poredak, sistem, nazor i ideologiju čine na koncu konca ljudi, pa kakovo je jedno, takovo je i drugo. Nije čovjek trebao biti kakav zagriženi konzervativac i moralista, dostatno je bilo posjedovati malo ozbiljnosti, malo računa i pogleda unaprijed, da se moglo zaključiti, da život nije valjao i da k ničem dobrome nije vodio. MALO ILI NIŠTA RADITI, A PUNO UŽIVATI — TO JE BILO GESLO! Sjetimo se one »hohštaplerije« u stanovanju, hrani i odijevanju; one raspojasanostl i lakomislenosti na svim stranama; one rasipnosti i perverznosti u zabavama i uživanjima; onoga »gospodskog« nerada i ljenčarenja; onih ludosti mode i »šlagera« sezona; onoga besposličarenja i življenja na tuđi račun; onih društvenih duševnih i tjelesnih degenerika: one udobnosti i razmaženosti pojedinaca, kojima nije manjkalo ništa do »ptičjeg mlijeka*, itd. — sjetimo se toga, a nasuprot tome postavimo zapuštena sela i periferije, milijune gladnih i nezaposlenih, pa se ozbiljno zamislimo i zapitajmo: KUDA JE SVE TO VODILO? Samo ozbiljan, trijezan, štedljiv i radin čovjek, slobodan od strasti i slabosti, naučen na disciplinu, i stegu, može biti zdravi temelj društva, te čimbenik napretku i stvaranja. TAKOZVANI JAVNI, DRUŠTVENI, OPĆI I DRŽAVNI ŽIVOT NIJE NIŠTA DRUGO, NEGO REZULTAT POJEDINAČNIH I PRIVATNIH NAČINA ŽIVLJENJA! Od fićfirića, »lafova«, danguba, bonvivana, lijenčina i kojekakvih maza nikada koristi ni društvu ni državi! Nikada od takovih ozbiljan učenjak, vrijedan književnik, požrtvovan rodoljub, valjan i hrabar vojnik, idealan javni radnik ni pametan državnik! Potrebno je u svom privatnom životu ograničiti slobodu i strasti, naučiti se na rad, red i posluh, valja svladati mekoputnost i poslom otvrdnuti, treba rušiti zapreke, brinuti se i žrtvovati za druge, truditi se neprestano oko sebe, svoga uspjeha i napretka, treba se sam probijati i sam sebi sticati, a ne sve od drugoga primati na poklon, jednom riječju: VALJA BITI BORAC ZA SVOJE DUŽNOSTI, POTREBE I PRAVA, NAKON ČEGA ČOVJEK POSTAJE I VALJAN ČLAN DRUŠTVA. Po svemu se vidi, da je i kod nas za uvijek odzvonilo onom životu na laku ruku i da je novo vrijeme prodrmalo svakoga, tražeći od njega drukčiji život. Nitko nije pošteđen, svakoga je vrijeme uozbiljilo i zamislilo. Netko se brže, a netko teže snalazi u ovome, već prema svojim navikama prošlosti, ali kod sviju se bez razlike opaža, kako je val neke brige i zamišljenosti oblio lica, koja sada drukčije gledaju svijet. Mislimo ovdje u prvom redu na OMLADINU, koja kao da postaje sve STARIJOM I OZBILJNIJOM, jer ju je vrijeme zaokupilo zadatcima, koji ne dopuštaju bezbrižnosti i lakomislenosti. Prošlo je vrijeme »vječitih studenata«, bohema, besciljnih krstarenja gradom, neprestanih »lumpanja i bekrijanja, češćih zabavnih izleta, svakodnevnih kina, čajanki i plesova, besmislenih šala i »viceva«, jer domovina treba ljudi, valja što prije svršiti i postati ČOVJEK. Nema više ni ljenčarenja na račun »moćnog tatice«, jer kao led pod nogama topi se vrijeme, kad se protekcijama i ostalim društvenim manama i predrasudama moglo pokriti manjak u vrijednosti, spremi i kulturi. Ništa nije tako korisno za valjan i ozbiljan odgoj pojedinca, kao spoznaja, DA ĆE USPJETI I VRIJEDITI ONOLIKO, KOLIKO BUDE VALJAO, JER MU NITKO U TOM POGLEDU NE ĆE MOĆI POMOĆI, OSIM NJEGA SAMOGA. To je najbolji uvjet, da se zasukaju rukavi i predano prione uz rad. Naše vrijeme tu spoznaju i pruža, ono se vraća opet na prve vrijednosti: NA ČOVJEKA I NJEGOV RAD, zao i uvjetuje jedan tvrdi, vojnički i spartanski odgoj, koji će roditi novog čovjeka, spremnog na rad, žrtve, idealizam i požrtvovnost.