MATOŠEV ŽIVOT. — Rođen trinaestoga lipnja u petak! u Tovarniku — kod Šida — god. 1872. Umro 17. ožujka u Zagrebu (Bolnica Milosrdnih sestara). Gimnaziju polazio u Zagrebu (šest razreda). Studij veterine — »konjske znanosti« ubrzo omrzne slobodoumnom inteligentnom mladiću. Esteta odolijeva birokraciji i napušta studij. Bježi iz vojske — dezerter. Odlazak u Europu: Beč, Munchen, Ženeva, Paris. U dva navrata živi u Beogradu — osam godina. Kao vojni bjegunac luta Europom 36 godina — do pomilovanja. Navraća se kradomice u svoj dragi Zagreb, živi od književnoga rada i od sviranja (virtuoz na cellu). Ispaćen i bolestan vraća se u Zagreb. Odlazi na liječenje u Rim i Fiorenzu, ali sunčana Italija ne spasavu kroničnu tuberkulozu grla. Kasno je. Povratak u Zagreb. Tri grozne operacije. Rana smrt. Slava poslije smrti. Neka nam ga predstavi jedan njegov prijatelj, »matoševac« Nikola Polić, brat tragičnoga avanturiste, neobuzdanoga temperamenta, lutaoca Janka Polića-Kamova: — Visoka i pognuta pojava, tanak u struku i naročito u ramenima, kisela i gorka proživjeiost u crtama, umorno čelo, polumongolskog i polufranjevačkog lika, pa onda tanki prsti, koji su uvijek, za vrijeme pričanja, hvatali neumorni vršak lijevog uha. Eno ga, ide »sa slavnim onim i opasnim šeširom i s kvrgastom batinom, koja visoko psuje i prijeti«. Ta izmučena figura u tamnoj pelerini, te oči pune čemernoga bola, ti koraci — promišljeni, nekad ubrzani i nervozni, nekad umorni i tihi, taj zagonetni kasni posjetilac zagrebačkih kavana i osamljeni šetalac, koji tako zanosno ljubi svaki kamen ponosnoga grada, i pjeva, i klikće pri tajnom povratim u srce Kroacije: Osjećam svoj Zagreb iz daljine, sve patnje, muke nestaju mi pred slikom mladosne vedrine. O grade divni, jedini moj grade, gdje smiren mogu biti, ganuća svoga, radosti ni suza od ushićenja ja ne mogu skriti, Svuda, svuda bio sam tuđinac ne veseo, osamljen i stran, i sad sam opet tu nasmijan i raspjevan. (Vladimir Jurčić, Matošev povratak iz Pariza) — osta u duši duboko upisan, izazivajući divljenje i poštivanje radi svoga mučeništva. Udes Matošev je gotovo najteži od svih hrvatskih književnika i umjetnika, jer nitko se od njih nije toliko predao stvaranju, književnom radu, literarnoj karijeri; on je odbacio sav građanski komoditet, koji pruža sređeni i osigurani život. Svi su drugi došli do željkovanih položaja, često i na račun književnosti, a umjetnik Matoš, kad je imao prilika smjestiti se na bezbrižnom položaju, odbio je tu pogodnost bojeći se birokratizacije i prašnoga beamterstva: kancelarija bi prigušila njegov duh, sapela slobodu, ugasila polet, stišala žar. Siromašan svagdašnji život, a toliko bogatstvo doživljaja; bijeda i gladovanje a vječno budan interes i plamen za umjetnost; svakodnevna razočaranja a neugasle buktanje stvaralačkoga zanosa i očaranostl za umjetničku ljepotu. Nepromjenljiva bijeda pritiskivala je Matoša prema dnu gurajući ga u sve dublji kal neimaštine i bohemštlne. Ustrojno, čvrsto i svijesno opirao se neshvaćanju i progonima, ali mu je za tu borbu polako nestajalo i energije i volje. U času bezizglednomu i sumornoga sustajanja, kad bi malaksao od napadaja i strke oko sebe, dahnuo bi željom malo odmora i smirenja: »Zar smo zato gladovali, izdavali knjige bez honorara, praštali protivnicima, rizlkovali i sam život za stečevine više kulture, da nas se napada i blati, da nas suzbijaju oni najgori!« Ti časovi Matoševa klonuća, njegova rezignacija i spremnost da se preda nedaći i zlu, bolno nas se doimaju, jer vidimo, kako je nestajalo snage onome, koji bijaše gonjen i napadan, a ne voljen i cijenjen, za života nepriznat, nagrađen — nikad! Nestajalo mu je snage u dnevnom prepiranju i obrani svoje, časti, u pogrđivanju njegova ponosa, u odbijanju užasnih, vješto spremljenih i promišljenih napadaja na sebe. I vapi teško dirnut, uznemiren, ponižen: »Još malo i moja će energija, kojom sam se najviše ponosio, biti skršena. Toliko napora, toliko podviga — pa uzaman!« Oživljuju draga sjećanja na malobrojne prijatelje, bude se uspomene, duša jeca. oči se pune suzama: Gdje su, recite mi, oj vi duge noći, Usne, što su rujni život pjevale? Gdje su blage, tople, nasmijane oči, Što su kao Božje sunce sijevale? (Relikvija) Gdje je miris ruža tihe, mladosti, Što sam ih u tihom vrtu disao? Gdje su tihe suze i tihe radosti, S kojima sam prvi psalam pisao? Gdje je topli pogled Tkalčića, Rouveyrea? Reci, Naša Gospe, s notrdamskog škvera! (Lamentacije) Iz dubine, Iz dna potlačene duše ogorčeni, rasplakani trzaji:— Ja grcam usred licemjernog blata (Mora) — i blago sjećanje na djetinjske vizije bijeloga grada: U meni jeca sjena tvojih dvorah, Moj otrcani, kraljski, banski Griču (Gnijezdo bez sokola) A zvono u tuđini ječi i prognanoga bonika dira teškim akordima, punim gorčine i tjeskobe: Ovo zvono, što ko titan stenje Pod tuđim nebom, mene sjeća sada Drugog zvona, kad u psalmu kobi Nad mizerijom rođenog mi grada (Zvono) Otkriva se maska pregaženoga, rastrganog bajazza: Teško je, kad imaš mnogo duha, Još je teže, kada nemaš kruha; Teško biću, kojemu se kuha Vječan ručak — samo posna juha (Lakrdijaš) A mladost odlazi, blijedi Matoševo lice, izbrazdano teškim urezima patnje, promiče, nestaje mladost: Na mjesečini pjenu Pjeva vodopad O, kad se samo sjetim, Da nisam više mlad. Već drijema drug moj, cvrčak Šeta Danica, O, Bože, što li snuje Sad moja mamica? Divni topli akordi na studenom vjetru tuđega tamnog neba: Hrvatska, oj to su tvoji glasi, Čežnje tuđinskoga moga stradanja. Suza mi je krišom na rukave pala, Kad su grička zvona od sreće zaplakala. I ganut vapi za bijelom pojavom djevojke, da ga pomiluje i utješi Kad padne survan, pljuvan, umoran.