Riječ Matoš je simbol neovisnog hrvatskog književnika, koji se bori za vrsnoću umjetničkoga stvaranja, za književničku čast i za narodno kulturno pridignuće. Za umjetnost je dao svoje stvaralačke sposobnosti, u slavu neovisnosti i slobode žrtvovao je životnu bezbrižnost, svoj mir i ličnu sreću. Književnost — napose domaća hrvatska — ispunila je njegov život, i divni borci u našoj književnoj prošlosti imali su u Matošu zagovornika i uskrisitelja: on ih je oživljavao i obasjao fulminantnim blijeskom zanosnih, raskošnih i osjećajnih eseja, šarolikih nemirnih feljtona, nestašnih kaprisa i rasplakanih nekrologa. Znao je oživjeti ličnost književnika, znao je produhoviti piščevo djelo, iznijeti karakteristike i poredbe — smione, snažne i — svježe. Matoš je počeo s radom, kada je bilo malo razumijevanja za njegovo stvaranje; neshvaćanje sredine, odbojnost odlučujućih, potajne i javne intrige, oštra kampanja domaćega tiska djelovali su na primanje njegovih djela. Ustao je protiv praznina (i naše sredine, i naših ljudi) hoteći da se poradi oko širenja umjetničkoga shvatanja i da osigura prođu dobre hrvatske knjige, pa da se bar nešto popravi i životni standard hrvatskog književnika. Slobodni kritik, književni informator, koji se — prisiljen čestim izgnanjem — utjecao dnevnim novinama, omražen radi književnog ugleda i umjetničke vrijednosti, radi artističke vrsnoće, radi slobodnoga zamaha, radi prkosa i samosvijesti, — bio je vrijedan, preziran, denunciran Mene ignorira hrvatska »elita«, mene žigošu kao nitkova, jer osjećaju, da imam snage da pljunem na obraz cijele one fukare, koja se zove inteligencija, jer osjećaju moj prezir. Organizirana klika nesposobnjaka, koji su zasjeli na položaje osiguravši se unosnim sinekurama, udarala je na neovisnoga hrvatskog književnika, na tankoćutnog estetu, na duhovitoga kozera, na artistu profinjenih stihova i tvorca blistave proze: — Proglašuju me uhodom i huljom pišući u Zagrebu po uputi iz Beograda, grdeći me u Beogradu po došaptavanju iz Zagreba — a to sve poradi oštra pera, kritike i nepopustljivosti. Gonjen i onemogućivan od onih moćnih, satrven od bijednoga života i oskudice, iznemogao, potišten, osamljen i bolestan — zar ima gorega položaja? Čemu iskren razum, koji zdravo sudi, Čemu polet duše i srce, koje sniva, čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi? Usred kukavica čemu krepost diva? Udari me klatnom usred grudi, Nek pukne srce, neka prsnu njedra! Tama... Sam sam... Samac u tuđini! Bez nade na poboljšanje, sve izmorenijih živaca, u umoru sve veće klonulosti, u grču sve buntovnijega ogorčenja, koje je nemoćnički gasnulo u tami hladnih i kišnih pariških dana, u studeni tuđine i negrijane sobe, u hladnom dodiru sebičnih ljudi, u sredini mračnoj, bezosjećajnoj, koja je grubo istupila protiv jednoga beznačajnoga bohema, građanina male, daleke, nepriznate zemlje, ukazuje se mučno sutra, bezizlazno pitanje KUDA? i gorko NIŠTA! — a fantom gladi, otrcanosti, studeni ceri se paklenski, krvnički pjesniku Gustavu Matošu, često neošišanom, često pogrđenom, zamišljenom, tužnom, — i esteta, feljtonista, cellista, inteligent krvari: — Bolestan sam, slab i neizrecivo umoran. Sve se bojim, da me ne izda i lijeva ruka, kako me je izdala desna. Živjeti u skupom gradu, usred sumnja i kleveta, besprekidnih, u vječnim brigama, u vječitom ratu protiv sviju — na dočeku sviju stradanja i svakojakih podlosti. Skupo ja plaćam književnu nezavisnost. A daleko su oni, koji bi mogli pomoći; preslabe su Matoševe riječi, nečujan je njegov glas. Trpi, boluje, nestaje. Gorčina, gladovanje, umor. Ruka književnoga pečalbara ispisuje drhtave riječi, pune intimne žalosti, jecaja, tišine i — šutnje, jer mnogo prešućuje, mnogo izostavlja. Preko dalekih planina preko bučnih gradova i tihih polja lete uzdasi, prodiru prigušeni jecaji: — Pariški me život vrlo oslabio. Ja nisam više tako zdrav kao prije, a i moj humor me ostavlja. Već tri godine ne vidjeh šume, sela, ladanja, boreći se za najelementarniju eksistenciju. I sve je to samo zato, da budeš UMJETNIK! Zamišljen nad njegovom tragikom i mučeništvom, nad jecajima rastrgane duše, slušajući u kasnoj noći teške udarce velikoga srca, kušah izraziti njegov uzdisaj u tuđini za domovinskim suncem, za brežuljcima, i čežnju za Hrvatskom: Ja mogu tek da pišem o trpljenju i svakidašnjem poniženju. U bolu, mojim tamnim danima nikog nema da me tješi — tek blista, blista dalek zavičaj: u suncu mi se grad moj smiješi. Ta ljubav još mi daje poleta, sad postaju mi bliži, draži stjegonoše i borci hrvatski i zagorski pejsaži. I samo žudim da se, da se vratim! Da, ja ću doć! Ali ne znam kad? I tad ću biti radostan i sretan, i ostavit će mene jad. Sam sjedim tu u mračnoj kavani, a oko mene ljudi strani. (Vladimir Jurčić: Matoš piše iz Pariza). Bilo je malo svijetlih trenutaka u njegovu životu, malo toplih susreta i srodnih srdačnih pogleda i prijateljskih iskrenih riječi a odveć bijaše žuči i plaća, umora i klonuća! Matoš je htio ostati neovisan, on je bio duhovno slobodan i oslobođen od svih obaveza, usluga i laganja, ali je morao biti ovisan o svakome. Svima je bilo bolje negoli njemu. Tako je bio u vječnom progonstvu od svih otuđen, iako je slino htio da aktivno djeluje na hrvatsku književnost, da stvara s punim elanom i da se podpuno preda pisanju. Iako je bio sam i umoran, on je druge poticao na odpor da ustraju i da ustanu na obranu svega lijepog i slobodnog. Taj prognanik, taj pečalbar, aristokrata duha, taj nemirni lutalac pjeva himnu slobodi, umjetnosti, svojoj neovisnosti i slobodnom osjećanju: »Osjetih, da sam slobodan, i tko to nije osjetio, ne zna, kako grije slobodno sunce, kako duva slobodni vjetar i kako je sladak slobodni kruh!« — Nepomirljivi protivnik nepismenih laktaša, zlobnih intriganata, književnih hohštaplera odrešito, čvrsto poručuje: »Budite, dakle, tolerantni spram svega osim spram zlobe i licemjerja jer tu tolerancija prestaje«. I mi slušamo Matoševe velike riječi bodrenja suosjećanja i razumijevanja: »Smjelo, smjelo i opet smjelo« — bodrim Vas sa smjelim Dantonom. Jedino tako možete skršiti moć gluposti tmine, laži, licemjerja«.