Prošlost i sadašnjost nam pokazuju, da narodi hoće život. Po narodima bi smrt slabo prošla. Tu su vjekovi potrebni za jednu jedinu smrt. Narodi prkose vremenu i najtežim okolnostima, kidaju lance ropstva, uskrisuju tako rekući iz grobova. Ne treba nam ići daleko, sjetimo se samo hrvatskog naroda i tu ćemo naći sjajan primjer žive narodne volje i želje za životom. Tko ga sve nije uništavao i ugnjetavao, a ipak on je još uvijek tu: neokrnjen, ponosan, svjež i odlučan, da živi i napreduje! Narodi dolaze katkada u teške položaje, rekao bi čovjek: nestat će ih, ali da, oni tek iza požara i nesreće pokazuju svježe lice, živ duh i pojačan zanos. U najtragičnijem položaju, iza najbolnijih epizoda, oni nastupaju s najvećom vitalnošću, da se održe i dignu. Narodi se opiru smrti, koristeći se iskustvima, što ih mrtvi ostaviše živima, za ravnanje i pouku. Kada treba izbjeći kapitulaciju, kada valja uteći porazu, kad se mora pronaći bolji put za napredak i život, onda su narodi spremni na najopsežnije pothvate, na najveće operacije, samo da izađu iz stramputice na pravi put, iz zablude u istinu. Bez smilovanja kidaju narodi, kada treba, s prošlošću, mijenjaju shvaćanja, obaraju postojeće kulturne sisteme, a uvađaju nove, obaraju generacije i ideologije. Ovo traženje i pokušavanje, ovo štrcanje injekcija u vlastiti organizam, ova volja za životom i otpornost protiv smrti - najbolje dolazi do izražaja poslije narodnih nesreća i poraza, iza ratnih neuspjeha, nakon velikih političkih, socijalnih, ekonomskih, kulturnih, moralnih ili elementarnih nepodoga i nesreća. Nastane tada potražnja za svakim atomom zdrave narodne snage, a zov za pomoć i mobilizaciju odjekuje kao glas utopljenika, koji će se i slamke prihvatiti, samо da se spasi. Sve je pozvano na suradnju, da bi blijedo narodno lice opet oblio val krvi i života. * No i pokraj ove žive volje za životom, izgleda ipak, da narodi, kao i pojedinci, znadu cijeniti zdravlje tek onda, kad ga izgube. Bez ikakva računa oni često se razbacuju sa svojim snagama i poigravaju svojim zdravljem, da onda zapanu u katastrofu, iz koje će krik očaja zvati na spas i pomoć. (Francuska!) Nacionalizam - rezultat zajedničke brige za opću stvar - zapada često u pogrješke, na koje treba upozoravati, da ne dođe kasno diagnoza i recept. Nacionalizam se zna opiti u uspjesima, zaspati na lovorikama, razlijeniti se u dobru, očajati u zlu i osiliti se u blagostanju. - Mnogobrojni su i drugi grijesi nacionalizma, koji će se kad tad osvetiti. No meni se čini, da je najpogubniji grijeh, onaj nacionalni pesimizam i nihilizam, koji upravo kopa svoj vlastiti grob, odbacujući životne snage i sokove, s kojima narodi stoje i padaju. Ono vječito kukanje, oni tugaljivi zvuci posmrtnog marša, lome krila svakome pothvatu, zanosu, poletu i oduševljenju, te ruše svako nastojanje za pojedinačnim i općim podizanjem i napredovanjem. One turobne stranice štiva, one slike potencirane bijede, oni kazališni komadi, novele i romani s nategnutom socijalnošću itd. - ne doprinose ništa drugo, osim što napunjaju mržnjom, ogorčenjem i razočaranjem. Sve to govori o laži žrtve, rodoljublja, rada, te svake druge moralno-duhovne i kulturne vrijednosti. Gledatelji, slušaoci i čitatelji svega toga gube najprije vjeru u sve, što je opće i zajedničko, ostaju bez mjerila i snalaženja, da onda crnim naočalima ugledaju svugdje crninu, u kojoj nema smisla ni živjeti, a kamoli se boriti. Narodi hoće život, pa zar ne zaslužuje najoštriju osudu kultura, koja sije i propovijeda smrt?! Narodi hoće život, pa zar nije dužnost kulture, da prati surdnjom narode i potpomaže ih u živoj želji za životom. Radi nacionalne stvari potrebna nam je jedna konstruktivna i jasno određena, a ne smušena kultura, koja će postaviti ciljeve, rasporediti vrijednosti i postulirati zahtjeve osobne i opće. Potrebna je ljestvica vrijednosti, za čije ostvarenje treba pozvati na suradnju sve i svakoga. Valja postaviti ideale i zagrijati duše ljubavlju i zanosom. Daleko neka su narodi od kulturne nirvane i letargije, koja znači puštanje niz vodu bez obzira na svrhu i posljedice. Narodi hoće život i tome se njihovom zahtjevu najbolje može pomoći jednim općim, u najširem smislu riječi, nacionalnim odgojem, koji će izgraditi odgovarajuću nacionalnu kulturu. Nacionalna zastava i princip najbolja su sredstva da se pođe jasno određenim putem i okupi snage na suradnju i posao. Provući kroz sve djelatnosti bez razlike čisti nacionalni princip, ne znači radinosti dati manju cijenu nego naprotiv to znači dati im toliko potrebni sadržaj, bez čega sve svršava u mraku i nejasnoći. Mi Hrvati oskudijevamo na čistim hrvatskim generacijama. Svaka je imala nešto, što joj je priječilo da izgradi svijest o sebi i svojoj pripadnosti. Sada nam se, eto, pruža prilika, da odgojimo čisti hrvatski i nacionalni naraštaj. Nakon toliko vijekova lutanja, došli smo na vlastiti put, s kojega se ne smijemo dati izbaciti. Sada, kad znamo, što smo, moramo znati i u kulturnom pogledu, što hoćemo. Sada imamo što voliti. Nema više opravdanja za vrludanja. Treba ono svoje graditi i produbljivati. Moramo ispraviti pogrješke vjekova. A to se sve može samo općim nacionalnim odgojem i zanosom. Uvijek i u svemu treba osjetiti svježi nacionalni povjetarac. Na stvarima, ljudima, događajima, pojavama i djelima treba osjetiti nacionalni pečat. Trebamo hrvatski dom, u kojem će sve podsjećati na hrvatstvo. Hoćemo hrvatske škole, pučke, srednje, stručne i visoke. Škole su bile one tvrđave, iz kojih se jače nego iz topova i strojnica, pucalo na hrvatsko narodno biće. Mi ćemo ih opet pretvoriti u tvrđave, ali naše tvrđave, iz kojih ćemo upravo jurišati na mlade hrvatške duše, da iz njih istjeramo tuđi, a posijemo zdravi, domaći duh. Trebaju nam kao sunce čiste kulturne, društvene i privredne ustanove, sportske i gimnastičke organizacije, koje će slati u život dušom i tijelom zdravu hrvatsku omladinu. Potrebna su nam krugovalna predavanja, promičbeni žurnali i filmovi, hrvatski kazališni komadi, kratke i poučne knjižice za narod, pregledne zemljopisne karte, ukusne slike o krasotama naših krajeva, sažeti natpisi po dućanima, kavanama, hotelima, parobrodima i željeznicama itd. itd. Mjesto lažne socijalne književnosti, potreban nam je stvarni socijalni rad i povratak k našoj povijesti, gdje treba nalaziti građu za lijepu književnost. Naši pisci treba da se napoje na izvorima slavnog narodnog duha, očitovanog u junacima desnice i duše. Ukratko: I žive i mrtve treba mobilizirati za rad oko obnove i izgradnje Hrvatske i njezine kulture. Zlobnicima za prkos, a nacionalnoj stvari za neprocjenjivu korist, morali bismo na sve moguće načine i na svakom koraku izgovarati ime Hrvatske. Narodi hoće život, a s njima i hrvatski narod. Pomognimo ga u tome odgovarajućom narodnom kulturom, izgrađenom općim nacionalnim zanosom i odgojem. Na vrijeme, da ne bude kasno. I bolest, naroda treba spriječiti, a ne liječiti! Treba nam nacionalnog zanosa i duha uvijek i svuda.