Kroz povijest bure i oluje plovila je lađa hrvatskog naroda, a na kormilu mijenjale su se generacije. Ako je ikad jedan od tih naraštaja zasluženo izbio na površinu, to je bez svake, sumnje ovaj današnji, koji upravlja s onim, što je sam postigao i ostvario. Bez velike baštine sam se, kao pastorče, probijao i mučio, dok je udario novim putem i dospjeo na staze pradjedovske slave i veličine. Težak i krvav bijaše taj borbeni put, posut svim mogućim dračevima sotone i dušmanina. Čitamo u dnevnim novinama imenovanja raznih ustaških dužnostnika. Isto tako imenovanja i postavljenja u raznim službama. Prema spremi, sposobnosti i zasluzi dobili su imenovani i odgovarajuće položaje. Ali jedno je zajedničko kod svih onih brojnih imena, koja se na stranicama novina nižu. Svi su oni duševni i tjelesni mučenici. Svi su na svojoj koži osjetili posljedice uništavanja svega, što je hrvatsko. Na čelu s Poglavnikom, mučenikom, tri put na smrt osuđenim, niže se lista slomljenih rebara, natučenih bubrega i s modricama izšaranih leđa. Ni za okladu ne možeš pronaći imena, uz koje ti se ne bi vezala asocijacija o događaju u tome i tome mjestu, o redarstvu, oružniku, kotarskom “komesaru”, zatvoru, globi, “pendreku”, kundaku, emigraciji, otpuštanju, premještenju, umirovljenju ili nenamještenju itd. Poglavnik, Doglavnici, ministri, predstojnici, generali, pukovnici, tajnici, župani, stožernici, logornici, tabornici, pobočnici i povjerenici - sve su to redom oni, koji su prošli tešku duhovnu i tjelesnu patnju, za ideale, koji su danas ostvareni. Voditelji današnje Hrvatske donijeli su sa sobom na okup sve moguće vrsti mučenja i kazna, što ih je kroz 23 godine izmišljao sadizam, i bijes na sve, što je hrvatsko. Tu je Zenica, Lepoglava i Glavnjačа, tu su “Isusove sobe”, vlažni podrumi, samice, lanci na rukama i nogama, iglice pod noktima, samokresi na sljepočicama, gaženja, pljuvanja, uske vrećice pijeska, vješanja na stolici, rupci na nosu i ustima i svi ostali “specijaliteti”, kojima se častilo hrvatstvo, a napose “frankovluk”. Mučeničku Hrvatsku vode danas Hrvati mučenici. U pravom i stopostotnom smislu te riječi. Vi hrvatske majke, kćeri, sestre, žene i zaručnice najbolje biste ovo mogle potvrditi, jer su kroz vaša nježna srca prošli svi jadi vaših sinova, očeva, braće, muževa i zaručnika, svih redom patnika i mučenika. S bolom u duši sjećamo se onih dana, kad ste, pretvorene i okamenjene u bol, čekale pred vratima zatvora i stajale pred rešetkama kaznionica, u kojima propadahu dušom i tijelom vaši mili i dragi. Napaćenom Hrvatskom upravljaju danas Hrvati patnici! Potrebno je podsjetiti na gornju istinu i prijatelje i neprijatelje Hrvatske. Prijatelje, da postanu još bolji prijatelji i djelotvorniji radnici na izgradnji Domovine, u čije je temelje uzidano toliko križeva i muka. Treba ispitati savjest, kloniti se zavisti i priznati: Ovo je zbilja Poglavnikova i njegovih suradnika-mučenika Hrvatska. Valja se potruditi, da postanemo dostojni teškim mukama stečenih plodova. Neprijatelje naprotiv, da se sakriju i umuknu, jer što je krvlju stečeno, krvlju će se i braniti! Generacija mučenika znala je uvijek jasno, što hoće, ona zna i sada, što joj je raditi. Mučenici su ljudi pravca i ravna puta, bez lutanja i vrludanja. Blago narodu, koga vodi ovakav naraštaj, jer on nije nebulozan, ne gubi se u raspravama i ideološkim trzavicama, nego je u radu jasan i određen, spreman na daljnje žrtve i napore. Zar nije sreća po jedan narod, kad ga vode ljudi, koji su bili spremni za njega dati svoje živote? Budimo i mi svi takovi, ugledajmo se u svoje vođe, jer se stvarno imamo i u koga ugledati! Čuvajmo Hrvatsku kao zenicu oka svoga, da živi, cvjeta i napreduje. Radimo svaki na svom mjestu i na svoj način za Domovinu, koju su stvorili i vode - mučenici. A veliki i pravedni Bog, kojemu su tako mile patnje i žrtve, bdit će nad nama i ne će dozvoliti, da se ikada vratimo onamo, gdje smo bili. Radi živih i mrtvih mučenika mi smo dostojni Njegove zaštite.