Taj prvi hrvatski boem i profesilonalni literata, koji je radi umjetničke ljepote, književničke časti i ponosa, rano umro satrven sušicom (jer je oskudijevao) — prvi se u hrvatskoj književnosti usudio primijeniti kritičko i estetske poglede na književno djelo i prekinuti s ilirskom domoljubnom tradicijom. Taj pokušaj i smjelost, da se suprotstavi neknjiževnom shvaćanju umjetničkih djela izazvao je i napadaje — batinaške — sa strane onih, koji su htjeli svoju književnu nesposobnost i dalje prikrivati plaštem »domaće riječi«. Vraz je postavio estetski kriterij, a ne filološki i rodoljubni — u onom lošem smislu — da se sve (bez obzira na vrijednost) hvali, jer je »naše«. Čitavi bataljuni diletanata organizirano su se oduprli Vrazovoj kritici prevarivši neupućenu publiku, da Vraz ruši iirske tekovine, jer da se on zalaže za »neku« umjetnost, koja i nije potrebna. Ostao je osamljen, nadvladan od vojske botaničara, filologa i neinteligentnih »štilaca«. U gomili stihotvoraca i nevještih diletanata prava književnost bila je potisnuta; iznositi, dakle, knjlževnokritička načela značilo je sukob s općim shvaćanjem, s ustaljenim javnim mišljenjem i lom s uvaženim ličnostima ilirskoga kulturnog života. A situacija tadašnje književne tvorbe bila je: »Svaka se je nova, ta bilo i najgora knjige, hvalila, i pisalac u zvijezde kovao«. (Vraz.) Kraj tisuću glasnih pohvala i hvalospjeva razumljiva je teškoća za sve one, koji znaju u čemu je književnoumjetnička vrijednost djela i koji je zadatak književnosti. Lako uvredljivi pisci zaposjeli su sva mjesta, na kojima su se mogla javno izreći kritička mišljenja. Uočivši, kako je nemoguće ostvarivati umjetnička načela, ozbiljna, osnovana na kulturi i ukusu, — Vraz je nemoćno, ali i smjelo ustvrdio: »Teško je naime rasuđivat objektivno stvari ondje, gdje još spisatelji nisu naučni gole slušati istine... A ipak, kritika je tako potrebna za normalni kulturni razvitak, da je treba ostvariti u ma kakvim prilikama ... Kritika osnovana na stvari, nam i vremenu našem shodne i potrebne, nužna je našem stanju kao ustam hljeb«. Potrebno je da detaljnije osvijetlimo lirsko kulturno stanje, pa neka sam Vraz istakne sav onaj odpor i protest svoje okoline protiv kritičkoga pisanja »KOLA«, periodične publikacije, koja je bila u to bezglavo vrijeme govornica slobodnih i objektivnih književnika, tako malobrojnih. Mirniji i učeniji (slobodno kažemo) da su vrlo zadovoljni (uređivanjem »Kola« i kritičkim stavom prema književnim djelima, op. V. J.). Nu imade opet njekakvih ljudih, koji traže naše riječi zlo tumačiti i domorodnu obćinu proti Kolu ogorčiti i uzbuniti, kažući, da Kolo hoće njekakav duševni despotizam da uvede kod nas. Zato su nastojali oduzeti »Kolo« iz Vrazovih ruku. Kada nisu uspjeli, organizirali su kampanju, pa su nepoštenim načinom odbili mnogo publike od »Kola«. Vraz se borio s velikom oskudicom i jedva je podržavao svoje »Kolo«. Udružio se s nekoliko ozbiljnih književnika, koji su uistinu nastojali usred podoknica i mimohoda usred lažnoga divljenja umišljenim veličinama, usred nepismenosti i neozbiljnoga piskaranja — protestirati protiv filistarske i klikaške grupe slavohlepnih ambicioznih pojedinaca, kojima je bilo do lične slave, a nimalo do općega napredka i ostvarenja estetskih načela. Kao artista i nježni lirik Vraz nije bio za kojekakova praktična zvanja, koja su donosila lijepe. prihode, osiguravši kakova nadobudnog karijeristu. On je živio za književnost, za nju se borio zaboravivši na sebe, te nije dospio da se materijalno sredi; nije se brinuo ni za svoje zdravlje, narušeno gladom i oskudicom. Njegov prijatelj i suradnik Ljudevit Vukatinović o pjesniku Stanku lijepo veli: — Ako nije mogao biti stalno namješten kod nijednoga zavoda, to se ima samo pripisati naravi njegovoj, koja se ne mogaše podvrći nikakvim propisima, jer je on kao genijalan čovjek bio uzvišen nad svimi pedanterijami birokratičkimi (ep. V. J.). Njegov visoki duh ne dade se sapeti u nikoje granice. Broj predplatnlka Vrazova »Kola« uslijed intriga pada sa 600 na 200; bez sigurna mjesta, zadužen za knjige i napadan — to su šanse Vrazove egzistencije. Skroman i ustrajan, ostao je osamljen i siromašan; bolovao je udaljen od ljudi, umirao je polako, ali sigurno. Umro je potajno, u samoći. I osta posmrtna maska, što mu je skide mladi slikar Vjekoslav Karas i drhtavi stihovi pjesnika Trnskoga: Rano, rano ode Boraviti sanak; Ne svanu ti zora Ni bijeli danak. Iza tebe osta Svud nam gluho doba; Od svijeh divotah Sve je grob do groba.