Malo nas je, koliko posla imamo! Trebalo bi, da nam svakome napose Bog podvostruči pamet, snagu i vrijednost, da odolimo zadatcima i dužnostima, koje leže pred nama. Sve iznova započimamo, radnika svake vrsti trebamo, jer nas samo rad može uzdržati i unaprediti. Novi život donio je sa sobom i nove djelatnosti, koje nude zaposlenje svima i svakome. Ovaj navi radni duh nikoga ne preskače, svakoga je posjetio i pozvao na suradnju za dobro osobno i opće. BIT ĆE POSLA, BIT ĆE POSLA - tako taj duh poručuje svakome, obilazeći i kucajući redom na svačija vrata. Još se izrađuje osnova, ali već sada se vide obrisi radne Države, koja će sve redom mobilizirati, da bi unutrašnjost kuće dovršila i dotjerala, kako bi u njoj bilo zdravo i korisno stanovati. Već sada odzvanjaju brda od krampa i poluge, polja se javljaju udarcima pluga i motike, škripe i kližu pera, grme govornici i predavači, putuju organizatori, činovnici vraćaju radom svoju povišicu, djeca uređuju ceste i perivoje… Otac, majka, učitelj, profesor, obitelj, škola, ustanova, činovnik, novinar, književnik, organizator, ideolog, radnik, seljak, obrtnik, intelektualac i mali čovjek - svaki od tih stoji pred novim zadatcima i dužnostima, svaki će imati pune ruke posla, jer novi radni duh, u osobnom i općem pogledu, traži od njega, da pruži najviše, što može. Baš zato nam je potrebno jedno psihološko smirenje i zdravo raspoloženje, u općem i osobnom pogledu, da imamo prvi uvjet za bilo koji posao. Potrebno se smiriti, unieti red u se i oko sebe, da izađemo iz nesređenosti i nervoze u redovite radne dane, reda, osnove i rasporeda. Već bi bilo vrijeme likvidirati one dane stalne nervoze i napetosti, koja se ne da u hipu zaustaviti na jednome mjestu i poslu, nego rasteže i raspinje, trošeći vrijeme, snagu, zdravlje i živce. Čovjek se doduše ne može potpuno osamiti, niti se traži od ikoga, da ostane bez svakog interesa za događaje i vanjske i unutarnje, ali tu je potrebna auto-disciplina, koja se ne uznemiruje nepotrebnim, ne muči sitnicama, i ne bavi s onim, što će se i bez našega sudjelovanja dogoditi. Činovnici, ne skačite više k prozorima, zbog svakog koraka na ulici, trgovci, obrtnici i namještenici, ne brinite se za samovoze osobne i teretne, što pred vašim dućanima prolaze; seljaci i radnici, bavite se vašim brigama i poslovima; vlastnici krugovalnih aparata, ne vodite brojidbu o svakom srušenom zrakoplovu i osvojenom kilometru! Dosta nam je za našu obavještenost krupni pregled događaja, štedimo se od sitnica, koje nam ne daju ni raditi ni misliti! Baš u ovo vrijeme možemo biti presretni, što nam je glava na ramenu, što smo kod kuće, kod svojih roditelja, mještana i prijatelja, pa se ne uznemirujmo mjestima, događajima i pojavama, u kojima, na sreću, ne sudjelujemo. Budimo, velim, presretni, da drugi za nas u općim stvarima radi i misli, i otresimo se od one puste nestrpljivosti i znatiželjnosti. I bez naše nervoze bit će onako, kako valja da bude. Da možemo svojim napetim živcima nešto koristiti, onda još-još, ali mučiti sebe bez ikakve koristi, nije pametno. Zaostali smo u poslovima, treba ih nastaviti i nadoknaditi, a to mogu samo smireni ljudi i radnici, koji su uspjeli poštediti sebe od nepotrebnih uzbuđenja i podražaja. Treba razumno čitati novine, slušati vijesti i primati novosti, jer tko ne bude jak svemu tome odoljeti, IZMUČIT ĆE SEBE, a ništa ne će postići ni promijeniti. Budimo sretni, da su bez nas ona pusta bojišta na kopnu, moru i u zraku; one mnogobrojne političke konferencije; diplomatske akcije, sjednice i komisije na kojima se drugi za nas bori i znoji. OKANIMO SE NAGAĐANJA, PREDVIĐANJA, KRITIKE, PREDLOGA, SAVJETA I KOJEKAKOVIH PRIPOVIJEDANJA, A VRATIMO SE, MIRNI I STALOŽENI, K SVOME POSLU, JER TO OD NAS TRAŽI KORIST DOMOVINE, PROBITAK OSOBNI, KUĆNI, DRUŠTVENI I OPĆI. Na pozornici svijeta odigrava se velika i složena drama. Nitko od europskih naroda nije bio pošteđen dužnosti, da u toj drami odigra svoju ulogu, pa ni mi Hrvati. Mi nismo ni sada puki gledatelji, nego smo ponosni i svijesni koristne okolnosti, da svojim djelatnim sudjelovanjem doprinosimo udjel željkovanom svršetku. No zahvaljujući Bogu i pameti onih, koji nas vode, mi nismo ni bombardirani, ni opustošeni, mi smo kod kuće živi i zdravi. Mi smo u rijetko sretnoj prilici, da se svim snagama posvetimo sebi i svojim poslovima. Zato nam je upravo DUŽNOST BACITI SA SEBE NERVOZNOG I NESREĐENOG ČOVJEKA PROHUJALIH TEŠKIH DANA I SAVJESNO NASTAVITI SVOJE DUŽNOSTI I POSLOVE. NATRAG K SEBI! NA RAD - NA RAD!