Točno prije 20 godina morao je ostaviti svoje rodno mjesto Visoko mladi musliman Hrvat Rasim Dobnjak. On je otišao u nepoznati sviet, te je daleko od rodne grude započeo novi život. Zahvaljujući Bogu, odlučnoj i ustrajnoj borbi našega Poglavnika i njegovih suradnika, Dobnjak se je sada, nakon punih 20 godina vratio u svoju oslobođenu domovinu Nezavisnu Državu Hrvatsku. Njegov povratak izazvao je veliko veselje kod svih njegovih prijatelja i znanaca, koji Rasima poznaju kao vrlog rodoljuba i čestitog čovjeka. U minulih 20 godina Rasim je proživio mnogo toga, što je vriedno da se iznese u javnost. U ljetu g. 1921. sjedio je Rasim u jednoj visočkoj kavani, te je dao oduška svojim rodoljubnim osjećajima i zapjevao jednu pjesmu, koju su predstavnici tuđinskih i protuhrvatskih režima shvatili kao veliki zločin, kao veleizdaju. Bio je uhićen i pod jakom pratnjom odveden sliedećeg dana u zagrebački vojnički zatvor. Nakon stanovitog vremena njemu je uspjelo pobjeći iz zatvora. Uputio se pravcem prema Italiji, a u namjeri da pređe granicu. To mu nije pošlo za rukom i on je promienio svoju prijašnju namjeru, te je nastojao poći u Tursku. Na putu je bio uhićen i doveden u Sarajevo, odakle su ga isprebijanog i polumrtvog povratili u zagrebački zatvor. Tamo je za njega nastala teška muka i strahovita napast. On je sve muke i sva zlostavljanja podnosio strpljivo, vjerujući u Božju Providnost i očekujući opet zgodnu priliku, da pobjegne iz zatvora. Tu svoju namjeru nije mogao lako izvesti, jer se je nalazio pod strogim nadzorom uzničkih stražara. Nakon tromjesečnog teškog zatvora odveden je Rasim s ostalim uznicima u jedno kupalište. Ondje je on dobro ocienio situaciju. Jedan vodnik Hrvat musliman nabavio mu je krive dokumente. Rasim je odlučio provaliti kroz kupališni nužnik i pobjeći iz zatvora. I jednog liepog dana Rasim je zamolio stražara, da ga pusti u nužnik. Neznajući, da je nužnik već provaljen i ne sluteći Rasimovu namjeru, stražar mu je uvažio želju. Rasim se je nesmetano kroz nužnik izvukao iz zatvora i po drugi put ugledao svietlo slobode. Krenuo je pješice do jedne željezničke postaje, gdje je izvadio voznu kartu i sio u vlak. U vlaku je sa strahom promatrao nekog nadporučnika, koji je legitimirao putnike i tako došao do njega. Pogledao ga oštrim pogledom pregledao njegovu legitimaciju, a zatim se udaljio. Nije prošlo dugo vremena nadporučnik se je povratio u vagon i došao ravno k Rasimu, te ponovno zatražio isprave. Rasimu je u tom času postalo jasno, da je stigla za njim tjeralica. On je mirno i s najvećom prisebnošću pružio isprave. Nadporučniku je donekle i uvrijeđeno dobacio, da on nije nikakav bjegunac, pa zašto ga po drugi put legitimira. Na posljednjoj željezničkoj postaji kod samog Maribora, Rasim je istrčao iz vagona, jer je bio uvjeren, da se ne će moći dugo sakrivati. Sakrivši se u jednoj aleji kestenja, on je bio spreman u slučaju potrebe i na samoobranu. Međutim do toga nije došlo. Tu je noć Rasim probdio pod jednom voćkom blizu Maribora, a u samu zoru krenuo prema gradu, da se obskrbi živežnim namirnicama i drugim potrebštinama za put. U Mariboru je slučajno susreo jednog svoga druga, koji je dva tjedna prije kao politički krivac pobjegao. Zbog pomanjkanja putnih isprava nije mogao neopaženo proći do granice pokraj budnih oružničkih postaja. Rasim je i za sebe i za svoga druga riešio problem biega vrlo jednostavno. Pribavio je oružničku odoru, stavio pušku na rame, a druga ispred sebe. Počeo je glumiti ulogu oružnika, koji prati nekog opasnog krivca. Krenuli su tako prema granici. Ovi neobični drugovi išli su nesmetano. Pravi oružnici čak su ih putem i pozdravljali, te im pružali gostoprimstvo u svojim postajama. Ali na samoj granici došlo je ono najgore. Između njih i granice bio je razmak od svega tri kilometra. U jednom mekanom plastu siena udesili su si konačište. Rano u jutro trebalo je nastaviti put. Uz samu granicu opazili su pograničnu obhodnju. Oni su se približavali granici kao dvije sjene. Približili su se odredenoj točki prielaza, onoj točki, koja je za mnoge značila granicu između života i smrti. Kroz krošnje gustog drveća promatrali su, da li možda u toj točki ne zuri pogranična obhodnja. Zaustavljajući dah, osluškujući svaki šum, oni su puzali napried. Još samo koji korak i oni će biti s druge strane granice. Od jednom začuju neke glasove. Da nije možda obhodnja? Pri toj pomisli koža im se ježi. Da, obhodnja je! To su za njih bili časovi najveće životne napasti, pa je trebalo brzo misliti i brzo raditi. Rasim je razmišljao, da li bi pucao. Od toga ga je odvratila pomisao, da bi mogli stradati nevini ljudi, koji vrše samo svoju dužnost. U pameti mu se rodila druga misao. I on je odlučio obhodnju razoružati. - “Ruke u vis, inače…!” povikao je Rasim i iskočio sa svojim drugom pred zaprepašćene graničare. “Odložite oružje! Utaljite se 500 koraka, pa kad pređemo granicu naći ćete ovdje oružje, ako vam je stalo do života!” Ljudi su bili poslušni, a možda i pametni, te su poslušall Rasima i pustili njega i njegova druga na sigurno. Ovaj događaj odigrao se prije punih 20 godina. Rasim se je povratio u svoju oslobođenu domovinu radostan i veseo, jer su njegovi ideali i ideali svih sinova hrvatskog naroda ostvareni.