Poučno je naše vrieme, promatrali ga s bilo kojeg stanovišta. Izkustva su doduše, teška, ali time su i suvremena opažanja obskrbljena prvim i najvažnijim uvjetom svakog valjanog stvaranja: preživljavanjem. Filozofi, političari, sociolozi, psiholozi i ekonomisti imaju građe na pretek, pa bi bila velika šteta, kada bi pustili, da ovo vrieme prohuja mimo njih - bez misli, bilježaka i opažanja. Mi mlada generacija, koju je osamnaesta godina zatekla kao djecu, nismo mnoge stvari mogli i umjeli shvatiti ni pravo ocieniti; trebalo je tek ovo novo vrieme doći, da nam ih zreli doživljaji razjasne i protumače. Možda je baš Providnost i odredila, da razne muke i poteškoće upodpune našu generaciju, kako bi ona dobila sve uvjete i oznake jedne prave nacionalne generacije. Sve gotovo primiti, veseliti se bez žalosti, slaviti pobjedu bez žrtava, doći do plodova bez potežkoća - znači: biti lišen onih momenata, koji nas nudkaju da znamo ocieniti, čuvati, braniti i poštivati sve ono, što imamo. Izgubiti pa dobiti - to je veselje, ali i sigurnost, da će se dobiveno pod svaku cienu sačuvati. Neka nas i ova misao tješi, kod nas nešto boli… U jednom smo se mjestu našli baš u času, kad se pred najvećom mjestnom ustanovom mienjala naša straža s jednom drugom. Ledeni nas je znoj oblio. Srce je zakrvarilo, duša zaplakala. Nismo do tada znali, što su to nacionalne boli. Ali toga momenta bilo nam je jasno mnogo toga, što do tada nije bilo. Bili su nam jasni svi oni koraci i pokušaji ostvarenja nacionalnih ideala. Postali smo sviesni potrebe stalne nacionalne budnosti, koja prati i pazi na neprijatelje i dušmane. Spoznali smo pravu cienu nacionalnih napora i žrtava. Domovina je druga majka, kazalo se mnogo puta, domovina je dio nas samih, a ljubav prema njoj jednaka je najvećoj i najčišćoj ljubavi prema odabranom biču. Ta ljubav praćena je i svim onim doživljajima jedne idealne ljubavi, počam od visoke radosti i ushićenja do duboke boli i razočaranja. Lud i sto puta lud je onaj, koji bi htio zaniekati i izbrisati nacionalni osjećaj, proglasiti ga jednom “sapunicom” i predrasudom “buržujskog” odgoja! On je naprotiv stvarnost, koja toliko utječe na dušu… Oslobođenje, robstvo, okupacija, država, sloboda, proširenje i krnjenje područja, samostalnost, ovisnost itd., itd. - sve su to pojmovi, sve su to stvarnosti, radi kojih naša nutrina prolazi put od najuzvišenije sreće, do najbolnije boli. Domovina je ljubljena majka, radi nje plačemo i radujemo se kao djeca, Domovino, domovino, srećo naša, boli naša! No ne pišemo mi ove redke, da ustanovimo obstojnost nacionalnog osjećaja i svih njegovih oblika. Pišemo ih iz sasvim druge namjere. Hoćemo upozoriti i savjetovati sve one, koji stvarno nacionalni osjećaj posjeduju, da paze, pred kim ga očituju. Nije svatko dostojan, da ga pred njim iznesemo, da se pred njim veselimo i žalostimo! Hoćemo hrvatsku radost i hrvatsku žalost! Iskreno hrvatsko veselje i odobravanje, pravu rodoljubnu hrvatsku tugu! Pazimo, s kime što razgovaramo! Neki s nama tobože plaču, ali ih mi dobro poznajemo. Njihova je “žalost” slična onoj našoj prošlih godina, kad smo na silu vješali crne zastave, prisustvovali zadušnicama i komemoracijama… Drugi se s nama tobože vesele, ali ne dajmo se prevariti, njihova “sreća” jednaka je onoj našoj minulih ljeta, kad smo uvrieđeni i poniženi, s bolom u duši klicali: Bravo, živjeli! Jedva neki čekaju, da čuju od nas rieč negodovanja, razočaranja i kritike. Čuvajmo se; i ako baš ima radi česa plakati i kukati, odaberimo one poznate, prave, iskrene i rodoljubne, pa pred njima prolijmo svoje suze. Veselimo se i plačimo, pretresajmo i razmišljajmo, samo - pred pravim i iskrenim Hrvatima! Eno i oni najvjerniji, najidealniji i najbolji govore tako i tako - reći će oni drugi, kad otiđu od nas, jer nisu ni došli k nama po što drugo, nego da dobiju “štofa” za svoju pjesmu i promičbu. Obično najveću bol pokazuju baš oni, koje najmanje boli. Nemojmo im nasiedati! Svladajmo se pred njima, nasmijmo se i onda, kad bismo možda zaplakati! Sada bi tobože htjeli veliku i najveću Hrvatsku upravo oni, koji su uviek tako radili, da je po njima ne bi uopće ni bilo. S toga pitajmo: i tko i što govori! Gdje ste bili, kada je grmilo, - kazat ćemo onima, koji sada dolaze da pokažu veselje i žalost svoga “rodoljublja”. Bez njih, sami ćemo se veseliti i žalostiti. U ostalom, mi u Domovinu vjerujemo, mi ju ljubimo, a vjera i ljubav strpljive su, podnose, svladavaju se i žrtvuju. Što nam je, to nam je, naša je to kućna stvar i ne ćemo odkrivati srca pred susjedom, koji se veseli onome, čemu se mi žalostimo, i obratno.