Poučno se јe danas prošetati kroz bilo koji hrvatski grad. Oni natpisi na dućanima i izlozima o vlasništvu i povjereništvu govore jasno i očito o našemu stanju. U glavnoj ulici našeg bijelog Zagreba treba se dobro namučiti i mnogo izbečiti oči dok pronađemo koji hrvatski dućan! Trgovina, obrt i veleobrt, ti izvori blagostanja, nalazili su se u nehrvatskim rukama. Rijetki, vrlo rijetki, bijahu Hrvati veletrgovci i vele,obrtnici. Mnogo se kod nas i prošlih godina govorilo, pisalo i raspravljalo o ovoj žalosnoj hrvatskoj pojavi. Osobito u vrijeme, kad su bile jako slabe godine za intelektualna zanimanja i loši izgledi za činovničke službe, nutkalo se jačom mjerom, na privredne poslove i upozoravalo na njihovu važnost. Postojale su i privredne ustanove, koje su promicale smisao za privredu i brinule se za odgoj privrednog podmladka (»Hrvatski Radišan). No usprkos svega toga teško se išlo naprijed, malo se postiglo i učinilo. Znalo se to često puta pripisati nekoj našoj hrvatskoj ćudi i tobožnjoj apatiji prema ovim "nižim" zanimanjima. Kritizirali su se osobito seljački i radnički roditelji, da su tolika navalili sa svojom djecom na škole i činovničke položaje, a omalovažili privredu, gdje su tobože izgledi za napredak i sreču mnogo povoljniji. Bit će da je bilo nešto istine i u tim kritikama i opaskama.ALI MI TVRDIMO, DA I TO STANJE I RASPOLOŽENJE NIJE NIŠTA DRUGO, NEGO I POSLJEDICA NAŠIH OPĆIH NARODNIH, POVJESNIH DALJNJIH I BLIZIH PRILIKA.Dajte nam samo 10 godina državu u naše ruke, pa ćete vidjeti, koliko ćemo ih imati tako smo, sjećamo se, pred dvije godine odgovorili jednom čovjeku, koji je govorio, kako mi Hrvati nemamo trgovaca i obrtnika. Apatija prema privredi nije nipošto osobina, svojstvena nekoj hrvatskoj naravi. Dapače, mnogobrojni primjeri naših iseljenika po svim kontinentima govore, da je u nas ljubav i smisao za privredu i te kako razvijena.ONA TOBOŽNJA APATIJA NIJE NIŠTA DRUGO, NEGO NARODNI OSJEĆAJ I INSTINKT, KOJI NE ZNA DODUŠE DATI RAČUNA I OPRAVDATI SVOG STAVA, ALI OSJEĆA I ZNADE TOČNO PROCIJENITI SITUACIJU OBZIROM NA IZGLEDE USPJEHA.Mi Hrvati nismo vjekovima imali svoje vlasti i države.OD KOLJENA DO KOLJENA PRELAZIO JE ONAJ OSJEĆAJ INFERIORNOSTI I ZAPOSTAVLJANJA; ONA SVIJEST, DA NISMO POTPUNO SVOJI; DA SMO OVISNI OD MILOSTI DRUGIH; DA ŽIVIMO I BIRAMO ZANIMANJA OBZIROM NA SISTEM I PRILIKE, KOJE NISMO SAMI, PREMA SEBI, STVORILI!Naš je čovjek, birajući profesiju, tražio SIGURNOST. »Znadem, da ću potrošiti, da će se dijete namučiti, da će teško dobiti mjesto i imati malu plaću, ali kada je jednom dobije, onda je SIGURAN, dok je živ tako su govorili hrvatski roditelji, brineći se za svoju djecu. Privreda je ipak nesigurnost i rizik. Donosi blagostanje, ali i krah bogatstvo, ali i prosjački štap. Kraj svih osobnih odlika i sposobnosti nije čovjek osiguran za napredak i uspjeh, ako ga ne prate ne potpomažu pogodujući društveni sistem i pravedna politička vlast. Zaludu je bilo navađati sve one lijepe razloge, koji govore u prilog privrednih zvanja, kad društvo po svome kulturnom naziranju i ekonomskom uređenju nije tim zvanjima, ni u pogledu priznavanja, ni u pravcu organizacije i uspjeha, posvetilo brige onoliko, koliko ona zahtjevaju. Instikt narodni ne da se prevariti lijepim riječima.A POGOTOVO JE ZALUDU BILO HRVATSKOM ČOVJEKU O TOME GOVORITI, JER JE NJEGA OSIM LOŠIH OPĆIH PRILIKA, MUČILA JOS I DOMAĆA MAĆUHINSKA SITUACIJA, KOJA JE PRIŽELJKIVALA NJEGOVU POLITIČKU PROPAST BAS PREKO EKONOMSKOG UNIŠTENJA !Eto, mislimo, u tome leže razlozi "apslincncije" Hrvata od privrede. Kada privredni poslovi u preporođenom društvenom, ekonomskom i kulturnom poretku dobiju ZASLUŽENU CIJENU I PAŽNJU, onda će se i k njima prilaziti s drukčijim shvaćanjima i osjećajima. Ne mogu lijepe riječi, preporuke i promičbe učiniti ljepši i korisnijim jedno područje djelatnosti i života, dok ono u organskom sklopu društva ne dođe na odgovarajuće mjesto. Država, Hrvatska donijela je sa sobom prije svega DOMAĆU I OČINSKU VLAST, a zatim i ZDRAVA SOCIJALNA SHVAĆANJA. PA SU PREMA TOME SVI UVJETI TU, DA I PRIVREDNI ŽIVOT POSTANE RAVNOPRAVNIM ČLANOM OSTALIH LJUDSKIH POSLOVA I ZANIMANJA. Dajte nam samo 10 godina vlastitu državu, pa ćete onda vidjeti, jesu li Hrvati privrednici ili nisu!