Upoznajmo hrvatske književnike! Čitajmo njihova djela, kupujmo djela hrvatskih stvaralaca! Osjetimo kulturnu uzajamnost! Poduprimo književnost svoga naroda! Često smo svojim nehatom skrivili bijedu i tragičan slom naših najodabranijih! Izvršujući svoje kulturne obveze izvršujemo dužnost prema domovini i svome narodu, ĐURO SUDETA (10. IV. 1903. — 30. IV. 1927.) Tragična je hrvatska mladost! Većina naših stvaralaca žalosno je završila svoj mladi život. Prerani grobovi, aleja hrvatske smrti, najbolje mladosti: Janko Polić Kamov, Ivan Kozarac, A. B. Šimić, Đuro Sudeta, Aleksa Kokić i Ivo Kozarčanin. I tako propade mnoga lijepa nada. Đuro Sudeta bio je nježan lirik, djevojačke duše, odveć blag i tih, a da se mogao snaći u materijalističkom svijetu, među grubim ljudima. Rano je klonulo njegovo srce, rano je šuštala njegova snaga. Težak je život siromašnoga poštenjaka, — još teže živi hrvatski pjesnik. K tome mlad i — nepriznat. Teški đački dani slomili su njegovo nježno tijelo — sušica je uništila njegovu snagu. Zašutjela su vrela usta, zanijemile zanosne riječi! Sudeta je unio u modernu hrvatsku liriku nešto naročito. Bilo je i prije elegičnih pjesnika, bilo je slavitelja sunca, zanosnih tihih sutona, pjesnika sjete i rastužene mladosti, ali Sudetino srce iznijelo je osebujnu nježnost, krotkost, dobrotu i umilnost — nitko to nije niti osjetio niti izrazio. I nitko nije bio tako tih i tako blizu srcu onih, koji su osamljeni i koji trpe baš radi svoje dobrote. Sudeta bijaše osamljen, rastužen, bolan. Đuro Sudeta je pjesnik tišine, samotne šetnje, snatrenja i velike čiste ljubavi, duboke odanosti Bogu, upravo djetinjske pobožnosti. ANIMA CANDIDA! — Veliko dijete profinjene duše, očiju punih pitanja, slutnja i bojazni, željan tišine, u neprekidnom traženju smirenja, čeznuo je za dobrotom i mirom čistoga sela, na vrhuncu planine. Ja nikad nisam htio život bura, traženja vječna, sumnje koje bole, Ja sam od onih, što su vječno sjetni i suton kasni tako žarko vole, On snatri i bježi od buke, bježi iz meteža u čiste visine, prerano rastužen, ranjen, razočaran; — jer ima negdje u daljini tiho mjesto za njih dvoje, za razgovor njihovih duša, za intimnu prečistu sreću i anđeosku ljubav. Njegove felje i mladenačke žudi, san njegova života, njegova uzbuđenja i drhtaji isprepletene su nemirom i bojazni crne slutnje, da će svega nestati. A svijet sanja nečujno raste, gubi se u nedohvatnom, ali realnost, strašna bolest ruši sunčane vizije, koje tiho šapću i zanose. Moja bi pjesma lijepa bila — čarobna sva ... kad bismo slušali zajedno negdje — ti i ja! A ti si daleko, daleko tamo i tko zna — hoćeš li znati, kako sam za te patio ja! Puknut će lutnja, žice će pući, umrijet će sve, a meni će ostat uzdah i — boli i riječi te! ... (Moja pjesma) Sve crne slutnje, sve jasnija spoznaja — sve će propasti, od svega toga ne će biti ništa. Sve više se povlači od ljudi, samo ga sunce jača, sluša njegov dolazak, satima snatri obasjan suncem. Pusta kućica blista u suncu; a ono — trči preko zelenih livada. Sve te bijele radosti nestaju, kada odlazi sunce. A onda je mrak i — tišina. Blistave jutarnje vizije okrepljuju ispaćeno tijelo poslije mučne noći; vani šumi život, pun snage i prkosa, a ovdje tiho snatri mladi bolesni pjesnik i čezne: Onda mi se čini, da je negdje daleko, jako daleko kućica sunčana u šumi na čistini i u njoj mali mekani krevet. I sve je tiho u njoj. Tako tiho i suncem obasjano, da se ni boli osjetit ne mogu... (Sunce) Pruža ruke za suncem želeći ga doseći, želeći ga zadržati; ali ruke — umorne i požutjele — miruju: Topim, vas dahom svojim, na mlado sunce vas nos-im, al vi ste jednake uvijek — uvijek ste tužnije, tanje, malene male moje! (Ruke) Sanja, u kasne noći bdije, ljepši su snovi, ljepše su iluzije, nestajanje i poniranje u nešto dublje... u ono tajno: Umiru večernje boje. Mladi bolesnik sanja: tihe i svijetle sjenke igraju preko granja. Silaze preko druma — tamo je stara šuma. Mladi bolesnik sanja, smiješak mu titra vrh usta, i tko bi znao od čega smiri se krošnja gusta; smije se oblak vrh druma i stara čarobna kuma. (Umiru večernje boje) A jesenje sunce posjećuje sve rjeđe blijedoga bolesnika, već pljušte kiše, strši crni listopad, skoro podpuno ogolio; pada lišće, nestaju svijetle nade, da, ovo je zadnja njegova jesen. Nevermore! Noć je duga i teška, jezivo usluškivanje i — čekanje. Slomi se jedna grana sama? Ra zemlju pade žuta. A lišće šušti ko ludo i pada kraj zgrada i puta. Miču se crne sjene idu i šute kasne. Na kraju nijemog sela svijeća dah cvijeća — gasne. (Novembar) Sada je sve jasno! Nema više u duši svjetlosti, nema vedrine, sluti se odlazak u strašno, čekanje onoga što mora doći. Hoće li pozdraviti proljetno sunce i nadisati se zraka. A kraj njega miču se crni ljudi, koji čekaju. Što? Njegov kraj. Već je i njima teško! Zašto im se tako žuri? I srdžba i očaj divlje se penje — neka ga puste! Ostavite me! Ostavite me, vi, svi, što stojite pokraj mene, već ste mi se ko stakla — usjekli u mozak. Odnesite te žute kutije i čaše, bočice pune medicine; otvorite sve prozore, da se sve prozrači, da mi dođe miris mjesečine — sijena iz daljine. Pa me pustite, da budem sam sa sobom, sa svojim mislima. I piše pismo prijatelju Ivi Horvatu: »Osjećam, slutim nekako — da ću skoro umrijeti, da ću sigurno umrijeti. Stanje sve slabije. Jako zlo. Mučim se dan i noć. Što ćemo. Tako mora biti. — Tvoj Đuka.« Miriše travanj. Sunce blista. Djevojke prolaze, čežnje se bude, ali smrt je tu. Grčevito drži pjesnika. Prozori dišu, pjesnik jeca. Noć miriše sijenom. I zvijezdama sa svoda. Prođi preko prijelaza, dok. mjesec ne prohoda, pa poslušaj, molim te, kada sumrak dolazi: tko to uvijek oko moje kuće prolazi! Ujutro je pijesak gorio na drumu, preko njeg je prošlo sedam rujnih makova; ptice su me zvalo da idem u šumu, a ja nisam mogo: sudbina je takova...!